Ритам

proslavio, ali je isto tako sigumo da ni jedan potonji Tarzan ne može da se meri sa njegovom harizmatičnom formulom. Posle Јоћппу Weissmullera stvar je počela drastično da se menja. Kult "telesnog plastelina" snažio je, a samim tim i menjao estetska filmska pravila. Postalo je sve teže biti izdvojen iz mase nabildovanih konkurenata za presto. I tek kada je Holivud koliko-toliko etablirao nekolicinu od njih, pojavio se momak koji je svojom slavom zasenio sve, čak (kako je to jednom otvoreno konstatovao) i samog sebe. Slučaj je hteo da se i njegovo prezime izgovara i piše teško, sa pregršt germanskih fonetskih dubleta. Naravno, to je übrzo postalo potpuno irelevantno. Triceps simerijanca na Marsn Nije bilo lako postati Amold Schwarzenegger u filmskom svetu već robotizovanih superkomandosa. To što je bio nekoliko puta "Mister Univerzum" i što je vizuelno strahopoštovanje spram njegovog telesnog "outfita" bilo više nego očigledno, nije značilo ništa holivudskim lešinarima, naročito ako je nova žrtva bio naivni div iz tamo-nekog-brdovitog-autrijskog-mestašceta. Kao i mnogo puta do tada, i u ovoj priči sreća (ili nešto što mi ne znamo i što nas stalno tera da koristimo taj nesrećni sinonim) je odigrala ključnu rolu, ali ovoga puta ona je predhodila nečemu čemu se mko nije nadao i zvala se "Konan" ("Conan the Barbarian", John Milius, 1982). Priča se da je tada nepoznati austrijski bilder (Amold je statirao u nekoliko filmova pre Miliusovog, nevešto, besmisleno i gotovo beznadežno) na snimanju svog "katapulta" predložio reditelju da ga bukvalno tretira kao divlju životinju i tako iz njega izvuče tačno ono što želi. Ova storija ima gotovo mitološki fon, ako uzmemo u obzir lik koji je Schwarzenegger glumio, njegovo epsko vreme i nepismenu egzistencijalnu poetiku koja je Buscheminog Konana i izdvajala od svih srodnih strip ilikova. Schwarzeneggerov telesni egzorcizam übrzo je počeo da donosi milione dolara. Rad sa najbombastičnijim holivudskim zanatlijama, kao i srećan sklop okolnosti, munjevito su stvorili jednu od najvrtoglavijih glumačkih karijera ikada. Naravno, bilo bi više nego nepravedno ostaviti neobjašnjenom liniju koju je Schwarzenegger preskočio (i to s lakoćom), a koja je ostala tabu za jednog Van Dammea, za Dolpha Lundgrena, pa čak i za samog Stallonea koji je jedno kratko vreme više nego ozbiljno zapretio našem dobroćudnom džinu iz Graca. Ako se pažljivo prostudira filmografija Amolda Schwarzeneggera, osim očigledno mudro izabranog spiska reditelja, može se otkriti još mudriji formalno-sadržajni odabir filmskih ploča. Osim zaista samo nekoliko akcionih budalaština, svi ostali njegovi filmski hitovi imaju već gotovo kinotečki rodoslov. Najmodemiji gladijator uspeo je da stvori kult oružjem koje poseduju mnogi holivudski muškarci, ali na način na koji niko od njih nije osmislio svoj kreativni imidž. Primer: posle odličnog McTiernanovog "Predatora" (u kojem Amold ZNANJEM savladava nepobedivog aliena), Schwarzenegger snima "Crveno usijanje" ("Red Heat") Waltera Hilla i, odmah potom, Reitmannove "Blizance" ("Twins") u kojima parodira svoj suštinski ego-balans, građeći upravo na njemu sadržajni osnov pomenutih filmova koji, što je najvažnije, nisu doneli svojim producentima manje novca od prethodnih, naprotiv. Stalloneova "Rocky" serija, kao uostalom i svi njegovi filmovi, nikada nije izlazila iz samozadatih klišea, što jena kraju stvorilo vulgarni antiefekat. Slična priča može da se ispriča i za ostalu "braću po oružju" (a zanimljivo je, recimo, da je Dolph Lundgren završio filosofiju). Verhoevenov "Total Recall" i Cameronov "Terminator 2" konačno su ustoličili kralja najšireg tricepsa, koji je postao Kralj pre nego što su svi (pa čak i potpisnik ovih redova koji kreativnost teretana poredi sa najbesmislenijim "golautom") morali da mu priznaju to heraldično pravo.

Između teretane i knlta "Nije potrebno biti glumac da bi se postala velika holivudska zvezda" - govorili su evropski glumci pedesetih, kada su u svojim zemljama morali da prolaze kroz surove pozorišne filtere ne bi li ih neko isprofilisano oko otkrilo i ponudilo im nešto opštiju slavu. Vizuelni ekvivalent filraskoj paradigmi još uvek nije stvoren, tako da će se do njegovog pronalaska nepisani zakoni filmskih lepota rađati, trajati i menjati. Stari i legendami filmski Tarzan i dalje će puštati svoj moćni krik kroz džungle kinotečkih dvorana. Bio je prvi muškarac koji je pokazao mimiku tela, komunicirajući i snagom i umom. Sudbina je htela da Јоћппу Weissmuller umre tužno, poremećene svesti, ispuštajući čuveni Tarzanov krik koji mu je obeležio život. Schwarzenegger sigurno ni izbliza neće imati slični problem, jer je odigrao dovoljno različitih uloga koje su mu, osim bogatstva, obezbedile mnogo večniji identitet. Pa ipak, jedan mnogo posebniji nekrolog vezan je za njegovo ime. Tačnije, samo on je mogao da ga odglumi: McTiernanov "Last Action Hero" jeste u mnogo čemu poslednji akcioni film. Publika ga nije prihvatila jer nije želela kraj nečemu što je, praktično, tek zavolela. Preuranjeni epitaf ostaće ipak poslednji Schwarzeneggerov film, Snimiće ih on još podosta, toje sigurno, ali bi na kraju njegove fUmografije ipak trebalo da stoji upravo "Last Action Hero", kao poslednja bitka jedinog preživelog gladijatora. Vreme je uvek bilo surovi posmatrač. Narod je uvek tražio "hleba i igara". Ko će za sto godina da zaboravi Tarzana i Terminatora? Niko.

Dušan Ristić

63