РТВ Теорија и пракса

praksu političke vlasti. Ali isto tako Arnheim upozorava i na slijedeće; da te važne promjene ne izaziva samo tehnički uređaj, televizijski aparat po sebi. Da time što televizija prenosi sirovu građu života ona biva od koristi samo onom koji zna gledati, a da će drugu vrstu gledalaca i slušalaca ekranska slika zbunjivati i očaravati prevelikom različitošću vizuelnosti, i takvi se neće mnogo mijenjati. Da stoga ne bi trebalo precjenjivati ulogu naših osjetila, ne otkriva neposredno oku i uhu. Tako se neki politički događaj ili neki oblik vlasti, kaže Arnheim, ne ispoljava uvijek jasno u manifestacijama koje se mogu zapažati. Da bi zato u prenošenje te sirove građe valjalo uključiti »selektivni princip i kritičko rasuđivanje«. Arnheim pridaje tu ulogu glasu komentatora, јег »riječi nam mogu izraziti opći koncept kad se gleda nešto pojedinačno, one nas mogu suočavati s uzrocima kad se predočuju posljedice«. Pa koliko god, prema Arnheimu, ta prostorno-vremenska pobjeda, koju čovjek ostvaruje putem novog medija, predstavlja »izvanredno obogaćivanje našeg perceptivnog svijeta, ona isto tako razvija kult osjetilnih poticaja svojstvenih stavovima u kulturi našeg doba«. Čovjekova slika svijeta postaje posredstvom televizije kudikamo točnija i potpunija nego što je ikad bila u prošlosti, ali, istodobno, taj novi medij »sužava područje misaone djelatnosti«. Pa budući da je, po Arheimu, »područje govornog i pisanog jezika područje misli«, a »upotreba jezika prisiljava Ijudski um da stvara pojmove«, on zaključuje da »koliko naša sredstva neposrednog iskustva postaju savršenija, toliko lakše podliježemo iluziji da se zorno opažanje može izjednačiti sa spoznavanjem i shvaćanjem«. Jer da bi se stvari opisale, kaže Arnheim, potrebno je odabrati, uspoređivati, misliti. A kad se komunikacija odvija pokazivanjem prstom, usta uče šutjeti, ruka prestaje pisati i duh zakržljava. Zbog svega toga, televizija je, po mišljenju Arnheima, teška proba naše mudrosti. Uspijemo li zavladati novim medijem, on će nas obogatiti, ali isto tako on može uspavati naš duh. Јег koliko god televizija nosi u javni život neki obiteljski i privlačan ugođaj, ona ipak ne omogućava dokidanje granica između aktivnih i pasivnih sudionika, ona ipak ne daje priliku za stvarno sudjelovanje poput onoga što se događa kad čovjek stvarno prisustvuje nekom grupnom ili javnom događaju. Taj se doživljaj, po mišljenju autora, neće moći nadomjestiti elektronskim sredstvima. Štaviše, zaključuje Arnheim, na potpuniji način negoli radio, televizija će zamijeniti stvarno,

32