РТВ Теорија и пракса

povezani, nabacani bez celine koja misaono lepo teče, ne predstavljaju argumentaciju nego zamor, i odbijaju umesto da privuku pažnju. Važnost ličnog pečata i ličnog kredita za radio-komentatora, pošto daje deo ličnosti više nego u samom potpisu u štampi, izvanredno je veliki. I to treba da se oseti u stavu autora, u njegovoj sigurnosti, u njegovoj obzirnosti prema publici. Uvek bez narcisoidnog uživanja. Što više nastupati u ime slušalaca, u ime društva, svojim argumentima i svojom mišlju, ali ne u svoje ime i ne „ја to tražim”, i „dokle ćemo tako”. Radio-komentator, više nego drugi, ne sme da bude iznad, ni ispod društvenog fronta, nego upravo u njemu. On nije ni sluškinja, ni savest društva, nego deo društvenog fronta. Kao što je i radio deo jednog izrazito artikulisanog društvenog komuniciranja. Na radiju imamo pred sobom samo mikrofon, a ne i kameru koja nas prisiljava na još potpuniju koncentraciju i od svakog od nas traži da izvuče što veću moć sopstvenog improvizovanog razlaganja. Na radiju nas mikrofon na to ne tera i malo nas opušta, dozvoljava nam dugo zadržavanje na pisanom komentaru, mada je bilo i ima uspešnih pokušaja da govorimo po beleškama, ali bez teksta. Ipak, dozvoljeno je i normalno je da na radiju to koristimo, da napišemo svoju temu, ako imamo vremena. Samo, pošto se na žalost, u celini našeg društva kultura govora mnogo razlikuje od pisane reči (po pravilu se retko sreću Ijuđi za koje kažu: govori kao da čita), veliki je razmak izmedju onog kako pišemo (to i naučimo) i onog kako govorimo (to mnogo teže učimo i manje mu posvečujemo pažnju). Zato, pisati kako pišemo da bismo to na radiju čitali - ne valja. Treba pisati kako govorimo. Vukova verzija treba da se primeni u onom prvom delu - pišimo kako govorimo, a ne i - govorimo kako je napisano. Pišu se i veoma dugačke rečenice, a govori se mnogo jednostavnije. Može da se govori govornim, razgovornim jezikom kao da imamo sagovornika pred sobom. Tome treba težiti čak i ako prethodno pišemo. Komentar te vrste mnogo više vredi nego kvaziliterarna forma dobrih rečeničnih egzibicija, za koje se vidi da su napisane i za koje se oseča da ih sam autor čita, čak i sa čitačkim lapsusima ili tegobama. Komentar na radiju mora da bude užljebljen u program, a пе izolovan. On nije segment za sebe. Jedna od naših grešaka je

121