РТВ Теорија и пракса

Dakle, niti nam je potrebna bezlična i upropašćena poruka, niti nam je potrebna anarhija i neodgovornost koja bi počivala na trenutnom raspoloženju, ili na površnom shvatanju događaja. Potrebna nam je poruka koja neće rušiti originalnost izveštača, a koja istovremeno neče ni sama potonuti u njegove lične osobine. A da bi se tako nešto moglo postiči potrebno bi bilo da se izgradi niz govornih veština koje če televizijskom izveštaču omogučiti da se služi govorom tako kao što se slikar služi bojama. Da li se to činilo od samog početka stvaranja naših televizijskih programa? Nažalost, nije. Naprotiv, bila se javila neka tendencija zanemarivanja jezika i jezičkog govornog izraza. SNoreno je bilo među našim televizijskim novinarima mišljenje da je jezik nešto što je dato, nepromenijivo, nevidljivo i nevažno. Jezik se negirao kao činilac u programima. Jezički savetnici jedva da su bili prisutni pri ostvarenju emisije, čak i simbolično. Spoljni izgled, vizuelni deo svega natkrilio je sve. Bilo je stvoreno mišljenje da pred mikrofon može da stane svako ko inače zadovoljava vizuelne uslove za taj posao, naravno i uslove koji novinara kvalifikuju za izveštavanje, dakle, političke uslove. Bile su previđene razlike između novinara dnevne štampe i novinara televizije. Ljude je zahvatila neka vizuelna vrtoglavica čijem je ponoru i samo gledalište mnogo doprinelo, tako da su se i gledaoci i izvoditelji našli na istom nivou, nesvesni jezika i njegova značaja, fascinirani vidljivom stranom poruke-đogađaja, težeći da se ona što više približi neposrednoj stvarnosti, da tehnički postane savršena. I postala je savršena, cilj je postignut. Tako su bili zadovoljni i Ijudi sa televizije i njihovi gledaoci. Kao što to obično biva, novina slike nije trajala dugo. Tehnička savršenost je primljena kao tehnička obrada pa je slika postala prihvatljiva i bez svojih iznenađujučih, fascinantskih dejstava na publiku. Novinari su se našli u prostoru koji ih je vodio ka ponavljanju, ustaljivanju formi, gubljenju dejstva na svet. I sada se upravo nalaze u nedoumici. Osečaju svakako da im nešto nedostaje. Osećaju da su i oni i publika zasićeni slikom, da im se domet stvaranja suzio na minimum, da nisu dobili ono što su očekivali i želeli. To što oni osećaju, osećaju i njihovi gledaoci. Gledaoci ne žele da vide uniformisane vesti bez stvaralačke svežine, ne žele da budu samo obaveštavani. Oni žele da to obaveštavanje dobije Ijudsku stranu poruke, svežinu prvog kazivanja, novinu

140