РТВ Теорија и пракса

glasovno tumačenje datog događaja. Spiker je bio lišen te privilegije, Sastavljač poruke i urednik bili su tumači, a njihovo tumačenje je samo zaogrnuto spoljašnjom formom koja je prekrila sve što je moglo poteći od ličnosti, tako da se stvarao utisak objektivnosti sadržaja. Međutim, dobro je poznato da je to bilo samo jedan od sastavnih delova tehnika propagande, koji je dosta vešto bio utisnut u radijske programe Bez obzira kako su razne radijske i televizijske stanice rešavale ovaj problem, za nas ostaje pitanje još uvek aktuelno: da li če se jedan događaj pustiti da kruži svetom kao informacija uobličena tako da predstavlja isključivo odslikavanje neposrednog čina, ili će se u samom uobličavanju poruke toj informaciji dati i tumačenje; ne samo verbalno, odnosno racionalno, več i afektivno preko prozodijskih govornih elemenata govornika? Ako na ovo pitanje odgovorimo pozitivno, to ne isključuje i negativan odgovor, več podrazumeva i jednu i drugu mogučnost. Ako je potrebno da vestima damo objektivni vid služičemo se govomim sredstvima da se taj cilj i postigne. A ako je potrebno da informaciji damo subjektivnu boju afektivnog stava tada i to možemo govornim sredstvima učiniti. Ukoliko se više približavamo iskazu koji bi vodio ka objektivnosti čistog prenosa poruke, utoliko se ona, ta poruka, tom objektivnošću gubi, postaje formalna, automatizuje se. A to je upravo ozbiljan promašaj koji može da se desi na televiziji. I suprotno tome, ukoliko bismo se više približavali subjektivnim oblicima iskaza utoliko bismo poruku više povezivali sa samim novinarom, njenim iskazateljem, a tim povezivanjem bismo je oslobađali opštosti, pa i objektivnosti, što bi takođe bio promašaj. Između ova dva ekstremna slučaja potrebno bi bilo naći meru njihova prožimanja da se poruka prenese sa svim svojim kvalitetima, a da se ne izneveri u prolazu kroz jednog čoveka, kroz njegovu racionalnu i afektivnu prizmu interpretacije. Možda bi se moglo čak reći da bi takvo određivanje mere moglo biti samo u teoriji idealno rešivo, a da je Ijudska, odnosno društvena praksa nemočna da ostvari ovakvo rešenje u punom smislu reči. Mi nesumnjivo moramo napustiti smer objektivizacije vesti stereotipnim normama jezičkog ponašanja koje uvode i govornika i jezik u šablone. Takođe znamo da je jedino Ijudski glas taj koji televizijskom novinaru može da pruži subjektivnu i sugestivnu snagu kojom če on obojiti vest i rasprostrti je među slušaoce.

139