РТВ Теорија и пракса

gledaoca pasivnog primanja poruke, a time i dejstva uniformisanosti objektivizirane pomke upravo i jeste jedan od zadataka ovog izvanredno značajnog sredstva informisanja. Snabdevači informadja su ti koji ovaj zadatak rešavaju i to uvek u samom postupku formiranja vesti. Gore navedena kontradikcija između nagona za stvaranjem i pritiska profesije za objektivizacijom događaja, ako se ta kontradikcija ne svede na objektivizaciju subjektivnog faktora koja se pretvara u šablon i tim šablonom uništava subjektivnost objektiviziranog događaja, tada se otvara mogučnost takve objektivizacije i subjektivnog čina u spoljnjem događaju (koji je uvek doživljaj, i to neotklonjiv doživljaj), da se on kao pomka ostvari kroz takav oblik i stil koji će preneti na gledaoca-slušaoca ne samo kao vest, več i subjektiviziranu objektivnost koja je istovremeno prožeta objektivizacijom subjektivnog čina. Svakako, uobličavanje vesti prema tome trebalo bi da bude bremenito pojedinačnošću koja ne može, niti bi trebalo to pokušavati, da se odvoji od onih opštosti koje udovoljavaju cilju informacije. Ako se ovaj problem u štampi vidljfvo manifestuje, on se kod televizijskih novinara još drastičnije postavlja u svakodnevnoj praksi. Televizijski novinari nisu fizički ostali izvan svog dela, oni su prisutni, u većini slučajeva, u samom trenutku realizacije svog deia. Oni stoje pred očima gledalaca. Nisu skriveni iza reči, kao što je pisac novinskog teksta fizički nevidljiv iza štampanih slova, Njihov glas, melodija rečenice, naglasak pojedinih reči, ritam, kao i svi međusobno povezani suprasegmentni faktori govora dovode do tumačenja teksta koje se ne može izbeći, koje je nerazdvojno povezano sa ličnošču i čini njen integralni deo. Takvo govorno tumačenje teksta doprinosi razbijanju uniformnosti koju štampana reč nosi sama po sebi. Mnoge radio-stanice tu su osobinu osetile vrlo rano, na samom početku svog nastajanja. Tako je BBC, na primer, nastojao, i to vrlo sistematično, da putem propisivanja strogih govornih normi, čak i normi govornog ponašanja pred mikrofonom, ograniči slobodu spikera nastojeći da ih svede na ujednačene glasove i govorne izraze, da ргеко njih izradi poseban radijski govorni stil kao i posebnu normu objektivizirane рошке koja bi odgovarala pisanoj reči. Takvo brisanje čoveku sa lica njegovog sopstvenog govora približavalo je radijskog novinara novinaru štampe. I u tome su, mora se reći, u velikoj meri bili i uspeli. Za njih nije postojalo pitanje da li če se jedna vest svesti na objektivno odslikavanje događaja ili će se dozvoliti

138