РТВ Теорија и пракса

То će značiti nove četiri sekunde prisečanja o njenom značaju i novih petnaest ispuštenih reči, zbog čega čitava priča može da bude izgubljena.” 3 Poznato je da u sredstvima masovne komunikacije postoje različite vrste vesti: neke su krače, neke duže, neke sasvim kratke, jedva u nekoliko reči, nekima nedostaju svi elementi relevantni za činjenicu o kojoj se u vesti govori, neke se iz dana u dan ponavljaju ali uvek sa novim detaljima, neke imaju isti način, tehniku obrade, neke opet sasvim drugu formu itd. Upravo tu se i nalazi kriterijum za klasifikaciju vesti, u načinu obrade, dakle, u formi, u kompoziciji, u jezičkoj ili filmskoj obradi u kojoj se pojavljuje (forma je u dijalektičkoj sprezi sa sadržinom). U tom pogledu postoje dve vrste vesti: 1. pisane (pa štampane ili izgovorene). 2. vizuelne (one koje slikom saopštavaju svoj sadržaj). Narvno, radio prihvata samo pisane vesti i u toj kategoriji sve njene podvrste, Međutim, zbog specifičnosti medijuma na radiju se najviše upotrebljavaju sledeče vrste pisanih vesti; #vest osnovnog tipa (klasična vest), • vesti u nizu, • fleš. Ove druge dve podvrste pisanih vesti primenjuju se samo onda kada su u pitanju događaji od izuzetnog značaja ili kada jedan događaj duže traje. Vest osnovnog tipa (klasična vest). To je kompletna vest, ona koja sadrži sve principe stvaranja ove kategorije novinarskog izražavanja, a posebno pravilo

3 S6ren Munkhof:„Karakteristike izražavanja radio-informacije”, Informisanje u praksi, broj 2/1971, str. 36-38.

97