РТВ Теорија и пракса

ostvarenjem po medij i zbivanje oko gledalaca, tog časa, tog dana. Dešava se da kritičar propusti važnu emisiju. Važnu po studio koji je emituje, važnu i za njegovog komšiju koji mu se skoro zamerio ~što baš to nije stigao da pogleda". Šta se zapravo događa kada kritičar ne pritisne dugme na aparatu? Da li je to neoprostiv greh i prema kome? Televizijski program je jedno celo, pojedine emisije su delovi toga celog, i po tomc su i same deljive (poznati primer sa spotom koji „razbija” datu emisiju). I najrevnosniji kritičar ne može svoju profesionalnost dovesti u tako idealno stanje da uvek sve vidi, i to baš onu vrstu emisije koja se emituje „jednom i više nikad”. Dok upadamo na pola filma u bioskopu ili pri projekciji filma na televiziji obračarao se ukučanima ili gledaocu do sebe sa ~šta je bilo, u čemu je stvar”; pri sagledavanju košarkaškog TV prenosa možemo zapitati „како igraju”, „koji je rezultaf’ ili „како sudi sudija”, Televizijska komunikacija poseduje onu vrstu istovremenog cepanja i sjedinjavanja vremena da njeno opažanje uvek vodi prevladavanju ispuštenog iz emisije, prenošenjem minule energije u narednu emisiju, do odjave programa. Ni sama odjava ne znači bukvalni kraj televizijske beskonačnosti pa nas, valjda, iz tog razloga najavljivačice upoznaju sa programom za sutradan, za oba kanala. Na televizijsku kritiku se često baca sumnja kako nije dovoljno stručna. Ima i nestručne, baš kao što ima i nestručnih stvaralaca. Na isti način, primedba da mnogi televizijski kritičari svaštare, da su dobili televizijsku rubriku pošto su iz ostalih kulturnih rubrika udaljeni kao nepotrebna roba - važi i za kadar naših televizijskih kuča Kada bi se brojao „čisti" televizijski radnik, bilo bi ih onoliko'koliko ima „čistih” televizijskih kritičara. Televizijska kritika ima nejednak tretman po redakcijama: neki kritičari imaju „dozvolu" i za po deset stranica kucanog teksta, a neki jedva jednu do dve stranice ili tek prostor da bi se ucrtale zvezdice sa upisivanjem jedne prostoproširene rečenice kao ilustracije datog sazvežđa. To ne govori samo o tretmanu televizijske kritike po redakcijama već i o tretmanu medija u društvu. Ne može se nikako, ni u ime bilo kakve estetike ili programskog načela jedne redakcije, zaobiči činjenica da je odnos prema kritici više od puke uredničke, odnosno kritičarske zadovoljštine. Svakolika kritika, pa i ova, televizijska ima status „kakav joj svi mi dodelimo". S druge strane, presi]a ili dovoljnost koju sami stvaraoci televizije imaju prema kritici, itekako se odražava u vidu produženog mača i nad kvalitetom i prostorom kritičarske rubrike, Logikom stvari, svi dnevni listovi

192