РТВ Теорија и пракса

jednog dana, svaki minuli čas televizijske projekcije. Preterana upućcnost na dati medij dovela jc u starijim umetničkim vrstama i njihovim rodovima do dobro poznatih zastranjenja koja su se manifestovala kroz estetički sud koji se umiveno nudio kao propusnica za etiku. Televizija kao medij koji može olako zagospodariti svakim slobodnim audiovizuelnim trenutkom (može se jesti i pri tom pratiti TV program, i sl.), nije za preporuku, ni posredovanje da se gleda od đ do š. Raznovrsnost programa, tipologija vremena u kome se emituju pojedini žanrovi, različita vremenska učestalost manjih i većih celina, mogučnost biranja kanada, smena kolora i crno-belog - sve to utiče na uverenje da več sama televizijska kutija uključena u zajedničku mrežu elektromagnetskih impulsa zagovara prirodno, refleksivno baratanje dugmetom TV aparata koji može „svuda” da cmituje mozaične slikc a ne mora u „svim sobama”. To stanje dcljivosti komunikacije ~za sve” ili ~za nekoliko” trcba shvatiti kao prednost, kao otvorenost medija koji se opire bilo kakvoj vremenskoj uniformnosti: u opažanju, u poimanju, u gledištima. Kako tražiti učestalost zapisa svih zbivanja kada forma medija garantuje svoju vitalnost upravo u raščinjavanju broja konzumenata, čak i u tome da se emisija prati „jednim okom” (spot). Stvar se ne bi mnogo promenila ni kada bi više lica pratilo jednodnevni program: nikada se svi detalji ne bi uočili u onoj prostornosti na koju je računao stvaralac. U jednodnevnom programu sarađuje po prilici stotinu lica (računajući špice), od toga prosečni kritičar što popamti što zabeleži desetak (oni koji po njemu (ne povoljno obavljaju posao). Lista se menja svakog dana, baš kao i emisije, no ne treba zaboraviti da se i opažanja gledalaca i kritičara menjaju iz časa u čas: fleksibilnost televizijskog programa utiče na brzinu refleksa dnevno-bitnog od sporcdnog, U tome i jeste draž kritičarskog posla: on svakodnevno glcda zapravo već intuinirane sadržaje iz stvarnosti koji su predstavljeni na više ili manje specifičan način. Ta draž se povećava ukoliko se u stereotipnim emisijama po formi izmeni bilo šta u sadržaju ( Dnevnik ) i obratno, kada se u tipične sadržaje unesu nova formativna rešenja (spot). Največi poen kritičar ostvaruje kada sagleda inovaciju i u sadržaju i u formi. To se događa uvek u času kada neumitna i nepredvidiva dramaturgija stvarnosti dođe pod kameru i miksažu, u poziciju kojom se obezbeđuje začinjanje novog fenomena koji upravo nastaje „pred očima višemilionskog gledališta”. Takvi trenuci su i barometri za praćenje ostalog dela programa. Nikakvo čudo što će možda neka dobro komponovana muzika za seriju ili dobro urađcna scenografija za šou program u izveštaju kritičara datog dana, ili sedmice biti „preskočena”. Tačnije je reći „zaskočena” vrednijim

191