РТВ Теорија и пракса

istorije umetnosti”), irelevantno je za sud da je do sada jedina koja preti da zaposedne sve slobodno vreme našeg komšije; i u tome je fenomen koji kritičar mora imati u vidu kada raspravlja o nijansama ćistote televizijske komunikacije. To višečasovno bdenje uz ekran (uz hranu, dremež, kučni posao), to skoro idiolatrijsko vezivanje za svetlucavo metalizirani kvadar koji se brižljivo i s Ijubavlju uklapa u sobni nameštaj, fenomenološki je fon na kome se gradi i kritičarsko opredeljenje kad usaglašava potrebe stvaralaštva sa potrebom konzumiranja. U torn smislu, osetljivost kritičarevih kriterijuma nalazi potvrdu u svrsishodnosti posla kojim se bavi, sagledavanjem neodvojive veze „како se komunicira” i onog „putem čega se komunicira”, Ovo kako po stvarima smisla proizilazi iz onog putem čega, pa na televiziju isključivo, za sada, možemo gledati kao na medij koji najviše odražava društvenu, i personalnu svest našeg inog komšije. Zbratimljeni u carstvo zajedničke slike (kako je to Makluan među prvima istakao), prisustvujemo onakvoj usraerenosti televizijske komunikacije „kakvu zaslužujemo”. Onakav kakav je Dnevnik takva nam je svest, i potreba da o dnevno-političkim događajima dana govorimo na način kako se govori. Ukoliko na televizijskom ekranu gledamo decu koja teško govore, sakatu ili debilnu a pri tom osečamo nelagodnost i želju da Ijudima ~sa” televizije uputimo oštro pismo ~da nas u časovima odmora ne muče odviše”, ili da za scenu seksa u „umetničkom” filmu potražimo sklonište u televizijskoj estetici koja zagovara tezu da odveć vruća zbivanja „pretaktilno” saučestvuju sa gledaocima - to više govori o samim gledaocima, odnosno kritičarima. I njihovim „istinama”. U skoro nastaloj tclevizijskoj estetici ( ima mišljenja kako je zbog obimnog televizijskog programa valjano i potrcbno negovanje tzv. sjoeciialističke kritikc. Misli se uglavnom na podelu resora po „temama”: sport, politika, privreda, kultura i sl. Navodno, kritičari nisu dovoljno obrazovani iz svih oblasti podjednako (a i kako bi bili?l), pa se, recimo, konkretna montaža ne može sagledati u svom vrednosnom totalitetu bez poznavanja da li sa pluga na rez može doći gumeni točak da bi se u sliku „sjedinio” traktor. Ovaj pomalo drastičan primer ide na ruku mišljenju kako je potrebna naročito dobra obaveštenost u plasiranju informacije. Tačnije rečeno, potrebna je neka vrsta supervizora koji če egzaktno utvrditi koliko je smisao informacije prenet televizijskom stilizacijom. Kritika-supervizija nikako ne može dovesti do boljeg upoznavanja gledaoca-čitaoca sa konkretnim ostvarenjem: tome se opire sam medij. Nije svrha televizijske kritike da obuhvati totalitet programa

190