РТВ Теорија и пракса

veštački izdvajati iz gledališta saradnike televizije od ostalih, „prirodnih” konzumenata, iz prostog razloga što i saradnici od emisije do emisije postaju jedan drugom „pažljiva” publika. Opako po etiku je svako Ijubomorno očuvanje kulturološke pozicije, sa čijeg se visa gleda na publiku kao na svoj produženi deo; televizijski medij se tome opire i svojom fleksibilnom formom kojom može obuhvatiti do sada najširu panoramu radova, pravaca, stilova, formi i vrsta audiovizuelnog stvaralaštva. Prenebreći činjenicu da je televizija tribina za produkciju različitih audiovizuelnih oblika, ravno je poreći svaku mogućnost da se televizija osamostali kao medij po svojstvima samom sebi dovoljnim. Teškoća borca za televizijska prava u tome nalazi lepotu kritičarskog posla i, istovremeno slatkastu opasnost da se notorno proglasi za dogmu a medijalno za supstrat kritike. Odmeriti gde se završava uzus današnjeg, savremenog, pa i našeg okvira programske politike (u kojoj ravnopravno sudeluju oblici različitih audiovizuelnih komukacija - film, TV film, snimljcna drama, originalna TV drama, snimljcna pozorišna predstava, filmski dokumentarac, tclcvizijski dokumcntarac, snimak „uživo”, fotografija, animirani oblici itd.), a gde počinjc najczda pretelevizijskih oblika koji u programu jcdnog dana, nedelje ili meseca mogu zagušiti osnovni okvir za komunikaciju (telcvizijski ekran), prcporuka jc za svakog tclcvizijskog kritičara koji svojim duhom i sluhom raščinjava trenutne mogučnosti tclevizije, konkrctnog stručnog kadra po televizijskim kućama i mcdijalnih mogučnosti što ga pruža televizijska komunikacija, U tom rasponu leži bit kritičarskog posla i nužni pristupi tclcviziiskom programu. Odeljivanje bilo kog sloja uzusu programske svcukupnosti dovodi kritičara u poziciju apologete raznorodnih ctičkih i estetičkih stavova koji najmanje idu naruku televiziji kao samostalnom mediju (onakvom kakav je „danas, i ovdc”). Kriterijumi telcvizijskc kritikc pronalazc svojc ishodištc u oprcdcljcnju kritičara za kakav se društveni trctman televizijske komunikacije bori, U času kada nam TV aparat sejc raznovrsne audiovizuclne poruke više ili manjc usaglašene sa imperativom telcvizijskog mcdija, kritičar ima manje glavobolja oko toga ~za koga piše”, „како piše”, vcć se vrednovanje njcgovog posla saglcdava u angažmanu - za tcleviziju koliko i za etiku stvarnosti koioi pripada. Bez obzira na različita estetička opredeljcnja, televizijski kritičar ne može poreči da se predmet njegovc opservacije nalazi u privatnoj sobi njegovog čitaoca, pa bio on puki ху gledalac ili televizijski stvaralac koji se „trcnutno razbaškario pred TV aparatom”. Da li je televizija osma, deveta ili n- ta umetnost (po rcdu „izlaska na scenu

189