РТВ Теорија и пракса

objašnjava gledaocu značaj posla Ijudi koji učestvuju u stvaranju TV programa podupiruči gledaočev osećaj za objekte koji „više” pobuđuju pažnju. U tom smislu, kritika je službenik sveopste odgovornosti, i pokrovitelj pažnje. Stoga je nedefinisana, privilegovana čas za potrebe gledalaca a čas za potraživanja Ijudi sa televizije. Nikakvo čudo što nam kritički napisi obiluju osvrtima o drami i filmu na televiziji. Originalna televizijska drama ili adaptacija pozorišne predstave, TV film ili onaj „bioskopski” - u televizijskom programu označava pomirljivu tačku između „večno” usredsređene pažnje gledaoca i „napete” odgovomosti urednika ili saradnika koji su dramu ili film predložili odnosno ostvarili. S druge strane, u drami i filmu postoji uvek onoliko slojeva zabluda i istina, estetike i kiča da se „pažljivi” ne usredsrede na vrednost programskog poteza Ijudi sa televizije. Pri tom, veliku ulogu igra prepoznavanje forme koja je voljena рге donošenja televizijske kutije u stan, s čime televizijski hroničari i te kako manipulišu. Najlakše je pisati o dramaturgiji date drame i izreći šta jeste a šta nije „televizično”, naimanie riskantno po odredljivost učinka televizijske komunikacije. Junaci filma i drama udaljuju gledaoca i kritičara od predmeta „pažnje”: gledalac više gleda dramu ili film na televiziji a kritičar uočava vezu gledalac-drama kao hipnotičku spregu stare forme i nepoznatog sadržaja. Kada kritičar iz sedmodnevnog programa u svojoj rubrici istakne sadržaj neke drame ili filma, onda je to najvidljivija ргерошка za tezu da se kritika uvlači u bunker kako bi izbegla sporno posredovanje između „pažljive” pažnje i „odgovome” odgovomosti. Ispucavanje paradnih petardi i drugih bleštećih projektila (da bi se rasvetlila ova ili ona snažna poruka drame ili filma) kliničko je stanje jedne kritike koja u nedostatku prave motivacije pribegava utvrđivanju opšteg dramatskog „па” televiziji ~sa” televizije... Opštost u prosuđivanju osnovna je mana svake kritike, a kartezijanska potreba mnogih naših televizijskih kritičara da zauzimaju (protiv stav oko davno razrešene dileme „etika jeste estetika”, odraz je kako pomanjkanja etičnosti posla kojim se bave tako i nepoznavanja medija koji (ne) zagovaraju. Ne može se biti etičan a protiviti se „teškim temama” filmova, drama i dokumentarnih serija. Na isti način, ne može se biti estetičar samo u tzv. televizičnim formama (kontakt-emisije, spot, kviz, prenos sportskog događaja i sl.). Oko televizijskog kritičara mora otvoreno gledati u ekran dparata čiji je program sastavio jedan deo onog volšebnog „višemilionskog auditorijuma”. Kritičar televizije ni u jednom trenutku ne sme i ne može

188