РТВ Теорија и пракса

informacija interiorizirana i u kojem se stupnju transformirala u ponašanje pojedinca. Sigurno je da parazitamih faktora ima još. Zato je stalni zadatak istraživanja prijema emisija i programa da te faktore otkriva, uočava njihovu ulogu u akceleriranju odnosno blokiranju posredovane informacije i objektivnije prosuđuje vrijednost emisija. VRSTE VREDNOVANJA U istraživanju i procjenjivanju radijskih i televizijskih emisija koriste se sve tehnike i metode istraživanja javnog mnijenja. Međutim, zbog presloženosti auditorija i ekonomskih razloga, najčešče se primjenjuju ankete na reprezentativnom uzorku jer se njihovi rezultati per analogiam mogu poopćiti na cijelu populaciju. Osnovni metodologijski nedostatak ovih istraživanja je u tome što ona uglavnom prate stupanj izloženosti publike radijskim i televizijskim emisijama i prema njemu zaključuju kakva je kvaliteta tih emisija. U posljednje vrijeme se, istina, koriste i složeniji postupci (dobijanje mišljenja kvalificiranih osoba), ali je sve to nedovoljno sa stajališta teorije informacije i komunikologije. INFORMACIJSKO VREDNOVANJE Informadjsko vrednovanje najčešče se odnosi na procjenjivanje inputa, u našem slučaju žanra i emisije kao nosilaca i strukture informacije. Ovu vrstu procjenjivanja obavljaju urednici, glavni urednici i programski kolegiji radija i televizije, ali uglavnom odoka, paušalno, tj. na bazi vlastitog iskustva, impresionističkom tehnikom. Kad je ukus procjenitelja vrlo visoko razvijen i kad oni dobro poznaju referentni sustav auditorija kome su emisije namijenjene, i ove najstarije tehnike vrednovanja daju dobre rezultate. Međutim, u večini slučajeva one podbacuju. Kvantitativna procjena priloga i emisija je uglavnom preuzeta iz tiskanog novinarstva gdje se priloge nagrađivalo opsegom (brojem kartica). Na radiju i televiziji se taj kvantitativni parametar pretvorio u mjerenje trajanja priloga, pa se prilozi uglavnom nagrađuju prema minutama trajanja.