РТВ Теорија и пракса

prema predmetu i relaciju prema interpretantu. Te relacije Eko dalje konkretizira u ovome modelu: 1) Znak u odnosu na samoga sebe: @ kvalitativni znak: mrlja boje na nekoj apstraktnoj slici, boja odijeia, itd. • odnosni znak: portret Mona Lize, direktno preuzimanje nekog televizijskog prenosa, plakat na ulici... • zakonodavni znak: neka ikonografska konvencija, model križa, tim hrama s kružnom osnovom... 2) Znak u odnosu na predmet: ® ikona: portret Mona Lize, neki dijagram, strukturalna formuia... @ pokazatelj: strelica koja označava pravac, vlažna mrlja na zemlji... ® simbol: znak zabranjenog pravca, križ, neka ikonografska konvencija... 3) Znak u odnosu na interpretanta: ® rema: bilo kakav vizuelni znak kao izraz neke moguće izjave, ® iskazni znak; dva vizuelna znaka povezana tako da stvaraju neki odnos, • argument: složena vizualna sintagma koja uspostavlja odnos između znakova različitog tipa. Na primjer, skup prometnih znakova: „pošto je put klizav, brzina (je) ograničena na 60 km”. 2 * Kad je riječ o mediju, onda valja istaći da se i on razvija po strogim povijesnim zakonima, tj. da se medij također nalazi u funkciji ukupnog čovjekova stvaralaštva date epohe plus kumulirano stvaralaštvo prošlih generacija To podjednako vrijedi za razvoj psihičkih i fizičkih medija. Sva naša osjetila, koja nisu ništa drugo do tzv. psihički kanali za primanje ili prijenos poruka, nisu data jednom zauvijek nego se i ona povijesno razvijaju u interakciji filogenetskih i ontogenetskih faktora KMarks s tim u vezi ističe da „kako oni postaju čovjekovim predmetima, to zavisi od prirode predmeta

* Ibidem, «tr. 188.

22