РТВ Теорија и пракса

Proširiti temu, osvetliti zadnje planove akcije, bio je cilj prikazivanja fiksnih snimaka koje je prvi put upotrebio Piskator u Zastavama Alfonsa Pakea u Berlinu 1924. godine. Povezati scensku akciju sa velikim dejstvujućim snagama istorije bila je funkcija filma (slike rata) u filmu Protiv svega (1925). U filmu Hopa, živi smo od Tojlera, granice filmskih konvencija su povučene unazad: na ekranu se projektovala sekvenca koja se događala u jednom zatvoru, zatim se scena otvarala na zatvorsku čeliju gde se akcija nastavljala Scena radio-telegrafiste je stvorila totalnu sinhroničnost između projektovane filmske slike (radio-telegrafija srca koje kuca), najavljivanja preko zvučnika i teksta koji je izgovarao glumac. U Dobrom vojniku Švejku postojale su dve vrste filmskih sekvenci: crtani film političko-satirični, i naturalističke scene snimljene na ulicama Praga. Piskator, a zatim Breht, služili su se ekranom i panoima da bi projektovali eksplikativne tekstove i komentare akcija, umesto da ih izgovara neko lice ili pripovedač.

ZNAČAJ ZA POZORIŠNOG GLUMCA Pošto se gledalac bio navikao da vidi na filmskim ekranima mlade glumce, on ima iste zahteve u pozorištu i više ne prihvata „naivka u poodmakiim godinama”, odličnog profesionalca ali nezgodnog fizičkog izgleda, Glumice su sve mlađe i sve više seksi. Igra je manje „teatralna”. Češče se upotrebljava mikrofon od glasa. Traži se filmska prirodnost, nestaje artikulacija kao nešto što je suviše puno grimasa. Izraz lica je jednostavniji, gestovi takođe. Glumac se oseča kao da ga gledalac kvazifotografiše, kao da je asimiliran kamerom. Ali glumac koji je više puta prekidan ili praćen u nekoj tiradi ili sceni, nekom projekcijom slika iza njegovih leđa ili pored njega, koji je konstantno zasipan difuzijom zvukova, muzikom ili snimljenim replikama, oseća se ometen u svojoj jedinstvenosti interpretadje. Šta bi rekla neka sveta čudovišta koja su, donedavno, zahtevala da se ne čuje ni muva u letu dok su se sasvim predavala glumi? Sinhronizacija između glumaca i tehničkih prosedea zahteva od glumaca strogu disciplinu i savršenu ispravnost u kreiranju. Izvestan broj filmskih dela ušao je sada u posvečen domen; sačuvana u kinotekama, ponovo se prikazuju; ona služe kao model za stilove, za aluzije, i glumac treba da ih poznaje. Ona

115