РТВ Теорија и пракса

semantičko-ekspresivnih tehnika, verbalnom idejom - slikom, ne mogu upoređivati sa efektima ideja ostvarenih u formama likovno-figurativnih ekspresivnih semantika, sa efektima tzv, »čulnih« - ideja, ideja ovaploćenih čulnim slikama preobraženim u vizuelne simbole, muzičke znake itd. To dolazi otuda - kako je več objašnjeno - što se u mediju književnog, jezičko-semantičkog sistema ne mogu organizovati, pa ni doživeti na odgovarajući emocionalno-estetski način »čulne ideje«, Ne može se, dakle, preobražavanjem verbalnih simbola u verbalno sugerirane slike, postići ono što je apriorna zakonitost pri doživljavanju ideja ovaploćenih semantičko-ekspresivnim tehnikama kao što je likovno-figurativni znak, čulna slika ili muzički znak. Međutim, bez obzira na te strukturalne razlike između verbalnog znaka i čulne slike pojmljene u ulozi likovno-figurativnog znaka, ostaje, kako smo videli, da važi zakon koji nalazi primenu i u jednom i u drugom slučaju: bilo kojim znakovnim sistemima da se ovaploćuju estetičke poruke, nužno je da se već u procesu njihove organizacije i, uporedo sa tim aktom, simultano ostvari još jedan proces - proces metaforizacije znaka, bilo verbalno-lingvističkog bilo likovno-figurativnog. Tek tom njegovom značenjsko-semantičkom transformacijom u simbol rađa se i produbljuje simbolička distanca između znaka i označenog, tj. pojava ili procesa reprezentovanih strukturom estetičkih poruka. Ovako se naime, otvara mogućnost umetničkog transponovanja realne Ijudske stvarnosti u odgovarajući estetički ekvivalent Sama stvarnost se, pak, na taj način, osim svoje realno-egzistencijalne ili predmetno-čulne varijante, simbolički udvaja u poseban superstrukturalni segment - u sloj kulturnih tvorevina i vrednosti. Bez distance, o kojoj je ovde reč, estetička poruka bi ostala lišena svojstava koja je čine fenomenom komunikativne prakse čijim posredstvom ta praksa, sem logičko-intelektualne, pripaja sebi i ekspresivno-emocionalnu dimenziju, a njeni subjekti posredstvom poruka potpunije poimaju objektivnu stvarnost Uz semantičko-ekspresivnu komponentu komunikativna praksa postaje proces razmene poruka preko kojih se ideje i iskustva, osim logičko-intelektuainog, poimaju i emocionalno-estetički. Tako, pak pojmljene, iđeje i u procesu njihovog oblikovanja u poruku, enkodiranjem, i u aktu njene recepcije, dekodiranjem, obogaćuju Ijudsko logičko-intelektualno saznanje i povlače za sobom i one tzv. katarzične efekte i saznanja. Interferencijaraa uticaja, s jedne strane, semantičkih a, s druge strane, estetičkih poruka na ponašanje recipijenata, ovo ukupno dejstvo poruka

162