РТВ Теорија и пракса

se i razrađuje i komplementarno ostvaruje. Odmah pada u oči činjenica da do kraja dovedena mogučnost simboiičkog transponovanja realnih pojava ili procesa u simbolički oblikovanu imaginarnu stvarnost rađa naglašenu i simbolički produbljenu distancu između realne i imaginame stvarnosti, i to do te mere da se često prva ne prepoznaje u drugoj, a druga se tek na nivou jedva dokučivih asocijacija simbolički nadomešta i u imaginarnim formama razvija kao njen simboličko-informativni ekvivalent Iz takve produbljene razlike nastaju problemi objektivnosti, realnosti, pa i verodostojnosti te krajnje »otuđene« simboličke strukture, estetičke poruke u odnosu na njenu materijalno-čulnu i egzistentnu podlogu, tj. u odnosu na stvame činjenice i procese koji su uzeti za predmet (ili prototip) informativne obrade u formi estetičkih poruka. Objektivnost ili istinitost estetičkih ideja, ideja ovapločenih u formama umetničke, semantičko-ekspresivne simboličke transpozicije realne stvarnosti sagledava se nešto drugačije nego kada je reč o idejama izraženim u formi semantičkih poruka, zapravo jezikom njihovog doslovno-logičkog saopštavanja. Jer, dok se objektivnost i realnost semantičkih poruka konstatuje prema nivou usaglašenosti informativnih činjenica sa faktičkom stvarnošču, stvamim činjenicama, dotle se objektivnost estetičkih poruka ceni najpre prema usaglašenosti umetničkih ideja - poetskih, slikarskih, filmskih, muzičkih itd. sa simboličko-ekspresivnim formama u kojima su te ideje ovaploćene; tek onda, u drugoj instanci, njihova verodostojnost se procenjuje sa stanovišta veze estetičkih poruka sa materijalno-đoslovnom stvarnošču kao predmetno-iskustvenom podlogom estetičkih poruka. To znači da umetničke ideje ne mogu samo na toj iskustveno-materijalnoj usiovljenosti opstati. Nužno je da čak i forme njihovog ovaploćivanja budu što šire društveno-istorijski uslovljene tj. da budu važeči jezički sistemi epohe u kojoj je umetničko delo nastalo kao simbolička struktura, forma određenog sadržaja, Neophodno je, naime, da osim te veze sa iskustvom, ideja bude ovaploćena na simboličko-metaforički način, svojstven određenom umetničkom žanru. Ova iskustvena, upravo, društvena determinisanost estetičkih poruka svakako je bitan uslov istinitosti ideja eksponiranih u poruci, pa i kad se ta uslovljenost ispoljava veoma indirektno i krajnje apstraktno-asocijativno. Razume se, uz sav značaj veze između ijudskih iskustava transponovanih u delu i samog dela, ostaje saznanje da je estetička poruka umetnički istinita tek

163