РТВ Теорија и пракса

dve Ijudske ruke: one koja je raščinjavala zatomljenu pticu iz Pompeje i one koja je to njeno drugo rađanje fiksirala naoćigled svih nas, Zemljana. FOLIJA ZA LIČNU UPOTREBU: 23. septembar, Beograd, ugao Maršala Tolbuhina i Ulice Koče Kapetana. BITEF, 20,00 Skvot teatar, Poslednja Ijubav Endija Vorhola. Pozorišna predstava napolju, na ulici, i unutra, u prodavnici obuće „Borovo”. Monitor na ulici, monitor u prodavnici. Filmska projekcija za one koji iznutra gledaju pozorišnu predstavu. Slučajni prolaznici na ulici kao neposredni akteri zbivanja u prizoru monitora koji se nalazi u prodavnici. Pozorišni gledaoci kao filmski gledaoci i kao televizijski gledaoci. Pozorišno-filmsko-televizijski gledalac kao pratilac zbivanja koja uokviruju ogromna stakla izloga bivše prodavnice cipela. Slučajni gledaoci na ulici kao gledaoci pozorišnog komentara o dejstvu audiovizuelnih komunikacija na biće savremenog čoveka. Bilo je to jedno transverzirano događanje sačinjeno od „gotovih slika”, scenskih rekvizita, uslovnih glumaca i uslovnih gledalaca. Bilo je to pozorište radi „života bez rampe” u kome monitor „hvata sve bez režije”, pozorište kao deo filma u kome su se zbivanja nastavljala iz tekuče filmske projekcije i nadomeštala zbivanjima u samoj prodavnici. Bila je to televizija u životu radi televizije u pozorištu. Predstava o gledaocima koji percepiraju stilizovana, slikovna zbivanja sudelujuči čas kao protagonisti, čas kao posmatrači, da bi se iskazala vrednost vizuelnih odraza, smislenost slike - u ovom svetu u kome vlada mitologija slike, čiji se pojedini oblici nadmeču u pokušajima da svojim formama daju total ovog vremena. Ove večeri sve je bilo kao podešeno za udaranje klape za snimanje nekog imaginarnog filma o nama, mnogostrukim gledaocima „gotovih slika” i „stilizovanih slika pozorišne realnosti”, Na isti način, ovo namerno ukidanje privida fiktivnog (srastanje stvarnog sa realnim) učinilo je da predstava u celini naliči na direktni televizijski prenos neke začudne pozorišne predstave u kojoj sami pozorišni kritičari postaju čas službeni gledaoci, čas učesnici prizora u monitoru postavljenom na ulici, onog teatarsko-stvarnosnog zbivanja koje su tek mogli da naslute. Nemogućnost da procenjuju do kraja svoj posao a sa svešću da su upleteni u predstavu koja tumači svrhu istinoljubivosti predstava o stvarnosti koje do nas svih dolaze audiovizuelnim putem, verovatno je naterala mnoge od njih da

205