РТВ Теорија и пракса

-socijalno) pripremljen za percepiranje, maštanje i konstruisanje slike ponuđenog mu događaja. Od antičkog izveštača, pa sve do nekoliko decenija unazad (dakle od prvih pokušaja stvaranja audio-video-sistema kao medija informisanja!) klasični i moderni novinar traži mogućnost za što plastičnijim i što sugestivnijim prenošenjem vesti - snagom svoga talenta, u deskripciji, on u stvari teži za jasnim dimenzijama slike i samo od njegove sugestivnosti i umešnosti u opisivanju „događaja” zavisilo je koliko če čitalac (ili radio-slušalac) moči sebi da dočara sliku događaja, odnosno redosled slika u konstruisanju, odnosno rekonstruisanju događaja (tj. doživljaja) koji mu novinarski zapis, kao racionalni transfer omogučava. A kad je reč o „doživljaju” (odn. o „događaju”) ne bi trebalo prenebregnuti činjenicu da mnogomilionski, znatiželjni auditorij čitalaca-slušalaca nije čak ni na istim iskustvenim, selekdonim i estetsko-etičkim relacijama eteričnog transfiguriranja svojega sagovornika, novinskog zapisničara, reklo bi se onog hroničara događaja koji transfernom logikom (svoga zanimanja) nudi zainteresovanom sagovorniku reč, događaj i doživljaj. I tako, iz dana u dan, inicirana stvarnom potrebom za percepiranjem i prenošenjem izvesnih, aktuelnih, informativnih zapisa (modifikovane slike!) i kod hroničara (novinara) i kod konzumenata (čitalaca-slušalaca) dolazi do identične potrebe za odslikavanjem događaja i to ne samo iz svoje nego i iz drugih sredina, pa na specifičan način približiti sve to reprodukovanom percepcijom u vidu slike. Dakle, obostrane želje nalaze transfer u razvoju i punom procvatu elektromagnetike, tridesetih godina našeg tehničkog veka, pa blagodareči progresivnom vremenu i pojavi televizije, od pre gotovo četiri decenije, gledaocu je ušao u stan informativni sagovomik, u dimenzijama audio-video-sistema telekomuniciranja, nasmejano i vedro, obavešteno i krajnje politično. A taj prvi, gotovo istorijski susret, ličio je na prepoznavanje starih prijatelja koji su daleko unazad, u vremenu i jednoj pečini „iščitali” prvi informativni zapis; koji su daleko negde u prošlosti, ugledali antičkog glasnika koji je pobedonosno izneo na svojim plečima i prvu radosnu (novinsku) vest. Od praktičnosti antičkog zapisa, kao prve mogućne informacije (o stanju međuljudskog saobraćanja) u bezmernom prostoru, prastari zapis nadgrađuje slučajnost svoga postanka, prolazeći kroz raznovrsne, a razborite forme kazivanja u prostoru i beleženja u vremenu, dakako, kroz audio-video-sistem

68