РТВ Теорија и пракса

impulse, kroz munjevito brzo vreme i etar, vrši svojevrsni zapis rastočenih svetlo-tamnih tačkica prvobitne (i opet bazične) slike i kao takve, stvarajući posve novi zapis, elektromagnetski, registruje, vrednuje i plasira vest slike, odnosno vest naizmenično oživljenih slika (tj. reči) - televizijski događaj se pretvara u kontekst informacije, a samim tim stvara novi sistem novinarskog kazivanja. Zapravo, zahvaljujuči televizijskoj tehnologiji i brzini prenošenja slike (mehaničkoj, filmskoj, elektronsko-dinamičkoj, električnoj transferizaciji) reč, u kontekstu odvijanja događaja, dobiva svoje pravo mesto; mesto sudionika u ispisivanju televizijskog zapisa - parcijalno, ali punopravno, ne bi se smelo reči, drugorazredno, ali svakako kreativno. Zbog toga je teško reči da televizijska slika (u logici nastajanja kompletnog televizijskog zapisa) može opstati bez reči, kao baze novinske vesti, ali je sigurno da novinarska (feljtonska, putopisna, reportažna, informativna i dr.) reč, kao takva, bez slike ne može ići u etar. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog samog smisla novog medija i konteksta njegove prezentacije (audio-video-sistema), jer sama reč, u transkripciji zapisa, pripada radiju, kao fenomenu informisanja i, novinama, pre svega. Televizijski način prezentacije privukao je ogromni auditorij zbog primata slike nad pisanom rečju. A gledalac koji se ne miri samo sa slikom traži, izvesno, informaciju sa radio-talasa; što če reči da i danas još uvek postoji nadmoć radio-obaveštavanja nad televizijskom informativnošču, i to upravo zbog slike, koju televizija, u puno slučajeva, ne može blagovremeno da pripremi za emitovanje. I tu, bar za sada, nema dilema. Dileme nastaju tek oko adekvatnosti osnovne namere televizijskog zapisa. U htenju i želji. Dakle, u ideji vesti (izveštaja, reportaže, feljtona, putopisa, kritike, eseja i dr.) i selektiranju materijala za prezentovanje te iste vesti. U loše koncipiranom filmskom insertu (reportaži, feljtonu, putopisu i dr.), od neadekvatno snimljenog filmskog materijala, dramaturški kostur buduče vesti ne garantuje kvalitet ni adekvatnost slike sa rečju; u takvim slučajevima reč, obično, nadvladava sliku i postaje dominantna (i jedini kvalitet) u televizijskom informativnom zapisu. Ali takvi primeri lošeg rada televizije ne bi smeli biti povod negiranju postojanja specifičnog televizijskog zapisa; od pamtiveka, pa sve do našeg vremena informacija se trudila da pobudi (kod slušalaca, čitalaca ili gledalaca) percepciju slike. I ta percepcija je osnov televizijskog zapisa.

76