РТВ Теорија и пракса

samom. Ali, može se više voditi računa o tzv. podobnosti mogućeg TV kritičara, onoj koju nameće specifičnost ovog medija, To na prvi pogled ne znači ništa: tek se kasnije kritičar ili pisac samokritički osvrće ne samo na sadržinu svoga iskaza nego i na način interpretacije (pa i na to kako je ukupno izgledao u tom opštenju sa ogromnim televizijskim auditorijem). Sve to, iako često beznačajno, utiče na cjelokupnu razinu estetike i efikasnosti televizijske književne kritike, na mogućnosti eventualnog njenog diferenciranja kao posebne književno-kritičke forme ili vrste - kao „govorne”. Svaka kritika, ako je u pravom značenju to, koristi književnosti pa i ova, televizijska. Stoga se ne smije potcjenjivati. U jednom opštijem pogledu na ovu problematiku moglo bi se još govoriti i o vrstama „ukusa” i zahtjeva određenog dijela televizijske publike, o neprilagođavanju TV kritike i njenog izbora, o mnogim bitnim pojedinostima u vezi s ovom problematikom. Ono što je za sada imperativno je snaženje i proširivanje prostora rezervisanog za knjigu u televizijskim programima, nastojanje da kritika knjige na televiziji bude sveukupno funkcionalnija, a ponajviše da izdavači imaju na umu mogućnosti televizije - ali ne kao agitaciono-propagandnog medija koji bi uticao samo na rješavanje njihovih ekonomskih poteškoča, več više da se nađu na zajedničkom poslu, u zajedničkoj kulturnoj misiji - širenju književne kulture.

83