РТВ Теорија и пракса

televizijskog programa koji predstavlja vlastito, autentično i nezamenljivo stvaralaštvo same televizije, televizijski izraz samosvojan, i po unutrašnjim estetskim karakteristikama i strukturi, i po specifičnom načinu komuniciranja sa publikom. Televizija je stvorila i afirmisala niz novih umetničkih žanrova, novih stvaralačkih zanimanja, koji donekle korespondiraju sa kinematografijom, pozorištem ili literaturom, ali predstavljaju stvaralački izraz ne samo tehnološki obogaćenog vremena nego i novog i modernog senzibiliteta. Danas se čak i u novijoj nauci o književnosti, književnoj misli i poetici, oslobođenoj tradicionalnih Sema, govori o pravu građanstva literature za televiziju, tačnije o televizijskom piscu, ili piscu za televiziju, koji osim klasičnog književnog talenta mora podrazumevati zakonitosti i senzibilitet medija. Prenos iz pozorišta nije moguče realizovati kao integralan pozorišni čin, več kao televizijsku emisiju, sa svim svojstvima televizijskog jezika, pa prema tome takav program samo jednim delom može predstavljati informaciju o pozorišnoj predstavi. Drugim rečima, ako predstava nije izražena odgovarajućim stepenom kulture televizijskog jezika, ona će, ma kako teatarski dobra ili uspela, doživeti neuspeh kod TV gledališta. Često se navodi kako je samo fizičko prisustvo TV kamera nekom događaju dovoljno da taj događaj dopre do gledališta, kako je televizija puki registrator i svedok, a ne vodi se računa da nam i 16 raspoloživih kamera ne pruža nikakvu garanciju da ćemo zaista prisustvovati događaju, ukoliko njima ne komanduje stvaralačka ruka i svest rođena u krilu specifičnog TV izraza i značenja. Čak i dnevnik kao najbanalnija TV informacija, osim toga što mora imati odgovarajuču dramaturgiju i tenziju, dobrim delom mora ispuniti posebne zahteve u sferi estetskog, od načina prezentiranja informativnih sadržaja do dramaturške intervencije i kreacije reditelja, realizatora, odnosno urednika. Da ne govorimo o tome kako obiman stvaralački poduhvat u kreativno-režijskom i scenarističkom smislu predstavlja realizacija jedne igrane TV serije, koliko je zatim sličan gotov proizvod delo od nikako trenutne programske potrebe, nego trajne nacionalne vrednosti. Da sve ovo nemamo u svesti, kad govorimo o televiziji, svedoči i činjenica da nemamo ni ozbiljnije kritičke misli o TV stvaralaštvu, da se, recimo, pišu obimni eseji o rediteljima koji su napraviii dva ili tri petnaestominutna nesuvisla bioskopska dokumentarca, a da nigde ne možemo naći esej o tako plodnim TV stvaraocima kakvi su, uzimam slučajno primere Sava Mrmak, Eduard Galić, Branko Šotra, Danijel Marušič i neki drugi koji su sve svoje nesumnjive i potvrđene stvaralačke potencijale

81