РТВ Теорија и пракса

Radio sam elektronskim kamerama jer je lakše i manje dosadno. Možeš snimiti jednu, pa drugu, pa treću scenu, a ako nemaš više, ideš ispočetka, to još treba uhodati i izmontirati u nekoj funkciji vremena. LJILJANA JOJIĆ, režiser iz Zagreba: Prije su postojale fantastične mogućnosti trika u samoj kameri. Danas se sve preselilo u laboratorij. Kamere su postale finije, pokretljivije, ali je problem što su naši laboratoriji ostali na predratnom nivou. FRANC URŠIČ, režiser: Kod nas u redove programskog i uređivačkog kadra dođe netko s nekom problematičnom slavom i ti njemu ne možeš dokazati da na tom polju treba učiti od početka. On misli da sve zna. Kada su upitali Kazana zašto ne radi s glumcima, odgovorio je; - „Ono što oni rade i znaju, za to ne trebaju mene, a ono što bih ja volio s njima raditi, za to oni nemaju vremena.” - Svaki novi posao treba početi od nule. Na to treba onog tko je došao prisiliti. Testom, selekcijom, svejedno čime. LJILJANA JOJIĆ, režiser: Funkcija dramaturga kod nas je vrlo sporadična. Urednik je taj koji funkcionira u smislu nekakve vlasti. FRANC URŠIČ, režiser: Dramaturg? Krenimo od Vanje Bjenjaša koji je pisao scenarije, ali je ostao raditi kao montažer. Mnogo mu je bolje, kaže, jer neće da se bakće s Ijudima, režijom i svim ostalim. Tako je i s dramaturgijom, Nekad mi se čini da iz dramskog teksta treba prvo napisati roman, iz romana film, a zatim interpretaciju. To je osnovni nesporazum. Isto tako dramaturgija može biti samo kao primjenjena dramaturgija. Što treba pokvariti kod te drame da bi bila potrebna inscenacija, da bi se tu nššto poremetilo. Znači, dramaturg treba biti potencijalm reditelj, radije nego da se bori s 20-30 Ijudi, a sve je podređeno tome da završi inscenacijom. Mi iz slova pravimo nov život koji mora biti bolji od života koji predstavljamo.

95