РТВ Теорија и пракса

međutim, ne kaže ništa - ni šta se pod tim podrazumijeva, ni ko i u kojim uslovima ima pravo da stavlja embargo na podatke i činjenice značajne za obavještavanje javnosti, odnosno na informacije, itd. Pošto ovo do sada u nas ničim nije uređeno, praksa je veoma različita, često takva da ugrožava prava, dužnosti i odgovornosti u sferi društvenog informisanja. Zakon se ne može zadovoljiti bukvalnim prenošenjem ustavnih proklamacija, a to nam tekst Nacrta nudi na nekoliko mjesta. Najzanimljiviji su primjeri člana 2 i člana 3. U prvom se kaže: „Javno informisanje je djeiatnost od posebnog društvenog interesa” a u drugom: Javno informisanje je slobodno i može se ograničiti samo zakonom”. Zakon, naravno, ne može opisivati pojmove, ali ako nešto normira mora kazati šta to znači i kako će se ostvarivati. Ustav SFRJ je garantovao slobodu štampe i drugih vidova informacija. Zakon mora ići dalje; mora tu slobodu urediti tako da se zna čija je, kome služi i ko se njome služi; mora posebno izraziti onu suštinsku intenciju da sloboda informacija u našem društvu nije jedino i prevashodno sloboda štampe u građanskom smislu, nije najprije sloboda novinara i sloboda organizacija udruženog rada informativne djelatnosti, iako je i sve to. Ako se, dalje, ostavlja mogučnost da se ova sloboda može ograničiti zakonom, mora se kazati u kojim uslovima i kojim zakonoin. Nacrt još u nekim slučajevima ostavlja nekim zakonima da urede nešto, čime stvara prostore ne samo za različita tumačenja nego i za nametanje utiska o njegovoj restriktivnosti. Nacrt utvrđuje da je na teritoriji SFRJ slobodno širenje informacija, ali ne utvrđuje odgovornost nosilaca sistema informisanja za obavještenost radnih ijudi i građana za cjelinu zbivanja u zemlji, što je veoma jasno izraženo u stavovimaXl kongresa SKJ, Nasuprot tome, veoma opširno i, često, jezikom rezolucije govori se o obavještavanju inostrane javnosti, naših iseljenika i građana koji su na privremenom radu u inostranstvu. Ovaj nedostatak i ova nesrazmjera, moraju se ukloniti. Zanimljivo je da Nacrt nigdje ne pokušava da odredi šta budući zakon podrazumijeva pod informacijom. Možda se, donekle, to može naslutiti iz članova u kojima se govori Sta je informisanje u našem društvu, ali naslućivanje ne rješava pitanje istovjetnosti poimanja informacije kao medija sistema, odnosno kao sredstva kojim se ostvaruju prava i dužnosti u ovoj oblasti, odnosno u političkom sistemu.

167