РТВ Теорија и пракса

„napredni", da filmu, u znaku napretka?!, daju čak i prednost pred teatrom; a to je: veliko značenje radiofonije za opravdanje i propagandu teatra. Ne mogu dosta da se načudim, kako oni, koji su navijestili poraz teatra pred filmom, nisu, pojavom radija, proglasili poraz filma pred radijem. I opravdali to ovako: Oko je bilo filmom preopterećeno. Uho je počelo da zakržljuje. A uho traži svoje. Žedno slušanja umjetnosti, koje mu je u kinu davano tek lošim potpourijima, ono je srnulo u svoje zadovoljstvo pred megafonom i pored slušahce. Sve one večeri, kojih smo gledali neautentične fotografije više-manje poznatih prvakž kina, sve one večeri bile su izgubijeno vrijeme, pored vremena što smo ga proveli slušajući iz velikog svijeta (za jeftinije novce) autentične veličine umjetnosti i znanosti, neposredno i jasno; iako je jedini prigovor protiv teatra, koga imamo u našim manjim sredinama, mogao da opravda boijom „režijom” po koji film, sada možemo čuti velike svjetske teatre s najboljim izvedbama. Film će, mogli bi reči ovi Ijudi, „rapidno nazadovati pored radija!...” Zaista, čudim se, da ti napredni arbitri u razvijanju pojedinih reproduktivnih načina umjetnosti, nisu došli na takove ideje. Pa ipak ima nešto istine i na tome. Radio nastoji da uvede svoj teater. Da sve vizuelno nadomjesti oralnim. Radio polazi neposredno od teatra i protiv filma. On donosi teater za uho. Da se riješi problem vizuelni, trebalo je u takovom radio-teatru, naravno, stvoriti „kulise za uho”. U početku je to bio paradoks. Danas je međutim več ostvarena tzv, akustična kuliska. Ogromnim i kornpliciranim aparatima, koji reproduciraju hiljade vrsti; zvukova, šumova, zujanja, hukanja, bučenja, fičuka, brujanja, lomljave, cvilenja, cvrčanja..., koji izazivaju vizuelne predodžbe nekih miljea i ambijenata, nadomještaju vizuelnu kulisu potpuno. Nije ni to ništa novo. Teater je pomoću „scenske muzike” već odavno uveo akustičnu kulisu, kad mu kulise od konkretnog materijala nisu dopuštale da, na primjer, dočaraju milje jednog „transa” ili jedne „vizije”. Radio usavršuje, studira i kategoriše u svom teatru sve te oralne fenomene tako, da se danas može gotovo samo tim zvucima (uz pomoć nešto riječi) stvoriti čak i specijalna radio-drama. Postoji takova jedna drama, u kojoj je u nekoliko „slika” iznesena jedna velika željeznička nesreća. Ali ta drama naravno nije mogla imati po sebi uspjeha iz dva razloga: 1. jer

93