РТВ Теорија и пракса

kratko vreme postojanja njihov prodor je bio tako uspešan da su se prosto nametnule kao obrazac. Več sledeče srede, 3. marta, kreče emisija pod nazivom Čas humora (koja je trajaia do 1941. pa se i više zadržala u sećanju). No, oblik emisije, rubrike, likovi, pisci, izvođači ostaju isti i samo se postepeno dopunjuju ili menjaju, prema prirodnom toku stvari. Ipak, značajnije promene, naročito u izvođačkom sastavu, nastaju dolaskom Jovana-Bate Konjoviča za reditelja dramskih emisija i Časa humora (1938), a posebno ugovornim angažovanjem članova Umetničkog pozorišta (1939), čime u stalni izvođački ansambi drame i Časa humora ulaze Miiica-Carka Jovanovič, Rahela Ferari, Mira Todorovič-Stupica, Olga Spiridonovič, Branka Andonovič-Veselinovič, Kapitalina Apostolovič-Erić, Nikola Popovič, Stanko Koiašinac, Branko Jovanović, Nikola Gašič, Aieksandar-Aca Stojkovič i drugi, koji su svojim glasovima i stilom interpretacije doneli novinu i osveženje.* U nešto povoljnijoj klimi i humoristi slobodnije načinju poneke političke, a naročito socijalne teme. Javljaju se i novi autori, a mada su izrazito progresivne ideje na radiju teže prodirale nego u tadašnjoj manje zavisnoj humorističkoj štampi, ipak se osečao bar neki povetarac novih strujanja, Međutim, s pribiižavanjem rata našim granicama, raste politički pritisak. Tokom 1940. na radiju dolazi do smene. Odlazi nekoliko rukovodilaca naprednih pogleda i širih vidika, među kojima i Veljko Petrovič (u čiju je nadležnost spadao i Čas humora), a na čelo programskih službi dolazi Stanislav Krakov, poznati profašistički novinar, sa grupom istomišljenika. Razume se da je to bilo nepovoljno za pravo humorističko-satirično

Zanimljivo je da Umetničko pozorište ne samo što je mnogo doprinelo programu Radio-Beograda, već mu istovremeno i mnogo duguje za svoj opstanak. Naime, grupa glumaca Narodnog pozorišta, nezadovoljnih što u njemu ne mogu da ostvare svoja savremena shvatanja pozorišne umetnosti, pokušavala je da uz skromnu finansijsku pomoč simpatizera, pa čak i jednog Društva prijalelja umetnosti, osnuje svoje samostalno, nezavisno pozorište. Ugovor sa Radio-Beogradom, koji je glumcima garantovao mesečne honorare veće od plate njihovih kolega u Narodnom pozorištu, uz prihode od sopstvenih predstava, obezbedio im je solidnu materijalnu osnovu za samostalan umetnički rad.

117