РТВ Теорија и пракса

stvaralaštvo, mada štetni uticaj nije uspeo da se u praksi ispolji u onoj meri u kojoj se to moglo očekivati; naime, pritisak je uzmicao pred postignutom afirmacijom i popularnošću Časa humora i širom društvenom klimom otpora, koja se na ovom polju ogledala u osnivanju novog pozorišta u Beogradu: glumci Aleksandar Tucaković i Ljubiša Jovanović (naročito angažovan i kao reditelj) otvaraju u sali bioskopa „Vračar” na Slaviji Veselo pozorište „Kišobranci” (29. novembra 1940). Uz učešče sjajnih komičara i pevača uspešno odolevaju cenzuri i, na oduševljenje publike, prikazuju humorističko-satirični program, kao pozorište „pomalo tipa ranijeg Orfeuma Brane Cvetkovića...” Dok su Čas humora i još oštriji Kišobranci nekako smehom odolevali, pritisci su bili sve teži, sve suroviji. Od prvog dana, od prve emisije (Humorističke novine, Čas humora) tekstovi su prvo morali ići na cenzuru (u Centralni Presbiro); ali je sada cenzura bila sve oštrija i određenija. Ponešto o tome govori i jedan skeč, sačuvan u privatnoj arhivi na kojem stoji beleška; „Cenzura zabranila 16. maja 1940.” A reč je samo o dijalogu u kojem se naš seljak šeretski podsmeva „stranom turisti” žarko zainteresovanom za lokaciju privrednih i vojnih objekata. Bombardovanje Beograda 6. aprila 1941. sručilo se i na smeh, na Kišobrance, na Čas humora... Sve je nemilosrdno zbrisano. Kao eho ostaje jedno sećanje Viktora Starčiča iz aprilskog rata: „Мој kolega Teja Tadič i ja išli smo kao prethodnica, kao konačari... Molili smo tada seljaka, domaćina u selu Vladimircu da nam da makar parče hleba onako gladnim, dok su sa svih strana već nadirali silnici... Seljak, oprezan, misli: rat je, čuvaj hleb! - ne da ni zalogaja. Dosetismo se: tada je bio popularan Čas humora na radiju, a ја sam tu redovno pisso stihove i pevao Vrapca. Teja je pokušao đa iskoristi... pa reče ,Ovo ti je Vrabac sa radija!' - ,Ene‘ - reče seljak, ne verujući - ,Ajd, da čujem'. I ja na brzinu smislih:

118