РТВ Теорија и пракса

Za trenutak sam pogledao kroz prozor vagona koji je sve sporije ulazio u stanicu nad zemljom, Kiša je prestala. Crnjanski je hitro ustao. U razgovoru nismo primetili da smo pogrešili stranu i pošli na istok. Čekajuči voz za suprotni pravac, on se smeškao kriveči uglove usana: „Ја sam kao onaj artiljerijski konj koji je navikao na stazu.” Zatim smo u Noting Hil Gejtu promenili voz, pošli u pravcu Distrikt lajna do, čini mi se, Gloster rouda Sve vreme puta razgovarali smo skačuči s teme na temu (vožnja podzemnom železnicom i ne dozvoljava sređeniji razgovor). Upijao sam svaku njegovu reč, a on je hteo što više da sazna o književnoj situaciji u zemlji i Ijudima koje nije video skoro četvrt veka. Setio sam se tada nekih skeptika u Beogradu koji su izražavali sumnju da će se Crnjanski uopšte vratiti. Stigli smo do italijanskog restorana „Kod Dina” na uglu dveju ulica, ne sečam se više kojih. Crnjanski je poručio za sebe neki specijalitet, a za mene špagete. lako ne pijem, poručio je dva crna vina, pa ih je polako ispijao dok smo razgovarali. Gledao je svojim plavim pronidjivim očima koje se, u trenutku kada priča o nečem što smatra važnim, malo suze, i tada mi je, prvi put, ličio na onog Crnjanskog koga znam sa fotografije, sa isturenom donjom usnom i zatalasanom kosom. Neosetno, počeo je da priča o sebi (već su i moja pitanja postala učestalija), govorio je kako je svašta radio dok nije postigao svoj pravi, unutrašnji mir. Bio je raznosač knjiga, radio je u obučarskoj radnji, na hotelskoj recepciji. Bavio se i mnogim drugim poslovima koje nije imenovao. Pomenuo je i bolesnu suprugu s kojom živi u jednosobnom stanu. Menjao je temu razgovora, čas je govorio o Englezima, pa o prvim danima u Londonu. Onda je, kao da ga je neki talas sećanja preplavio, počeo da priča o davnim vremenima, pominjuči Milana Bogdanoviča koji se, kako kaže, nije dobro poneo prema njemu, iako su bili dobri drugovi. Pred odlazak iz Engleske Crnjanski se osećao dosta napeto, što se videlo i iz naših razgovora. Te večeri u restoranu „Kod Dina” ispričao mi je kako je dosta propatio proteklih godina od emigranata, naročito kada su čuli da če se vratiti u Jugoslaviju. Vršili su na njega najrazličitijg, pritiske. Pričao mi je o prisiuškivanju kroz

94