РТВ Теорија и пракса

drugog Cmjanskog, pesnika koji je tada, možda, Lament kazivao prvi put naglas. Osetio sam da drhti, bio je vidno uzbuđen, činio je napor da savlada uzbuđenje u sebi pokušavajuči da dikcijom ukroti treperenje duše. Nije mu pošlo za rukom. Oči su mu zasuzile, a on je prkosno nastavljao kao da je želeo da pobedi taj iznenadni priliv sentimenta. Ruka u kojoj sam držao mikrofon takođe je drhtala i meni je nešto zastalo u grlu. Bio sam iznenađen i dirnut, neobično stanje za radio-reportera, zar ne? Mislim da sam tada najbolje upoznao Miloša Crnjanskog, dok sam ga ledao kako čita Lament što je trajalo šest minuta i 59 sekundi. Posle poslednjih stihova: A kad i meni odbije čas stari sahat Tvoj, to ime če biti poslednji šapat moj umornog lica predložio je da „idući put snimimo one druge stvari...” Sledeći sastanak i snimanje imali smo 1. jula, takođe u mojoj sobi. Crnjanski je sada mirno čitao odlomak iz Hiperborejaca sav išaran ispravkama (knjiga „Kod Hiperborejaca” tada nije bila izašla iz štampe i možda bi bilo uputno za istraživače uporediti taj odlomak snimljen na traci sa onim u knjizi). Opet smo razgovarali o mladim piscima, ali sam primetio da nije mnogo želeo da pričam o Beogradu, što sam u nekoliko mahova bio pokušao. Čini se da je osečao izvesnu zebnju, uzdržanost i malu neizvesnost pred skori susret sa Beogradom. Nisam mogao da se otmern tom utisku, iako je on bio čovek koji je izuzetno umeo da se uzdrži. U nekoliko sledečih navrata snimili smo intervju, ali tek pošto sam preformulisao pitanja. Više nisam osečao strahopoštovanje pred velikim pesnikom, mi smo več uveliko učestvovali u zajedničkom poslu u kojem je svako imao svoju ulogu. Sedmog jula Crnjanski je ponovo čitao Lament, na svoje insistiranje, govoreći kako je bio previše uzbuđen prošlog puta i kako to nije bila prava interpretacija pesme. Drugo kazivanje Lamenta bilo je više

96