РТВ Теорија и пракса

Tomislav Gavrič

O SPECIFIČNOSTIMA RADIO-DRAME

I Као savremeno umetničko sredstvo izražavanja radio, na izvestan način, otkriva artističku formu teatra. Švajcarski istoričar pozorišta Oskar Eberle smatra da zvučne igre vode poreklo-od formi religioznog teatra; u liturgiji Svete Petke, na primer, Pasija se ne predstavlja vizuelno več auditivno. U nekim od verskih igara, koje se još mogu videti kod primitivnih naroda Malezije, akteri vrač i njegov pomočnik - nalaze se u kolibi, nevidljivi, a ostali ispred kolibe slušaju poruku. Napuštajući pisani kod, radio nam prenosi jedan oblik oralne poruke. On je, neki kažu, projekcija za slepe; vizuelni prostor ustupa mesto sonornoj radnji. Bežeći od realizma radio nas odvodi u apstrakciju, ili kako bi Ludvig Vitgenštajn (Ludwig Witgenstein) rekao, u jezičke igre, Žan Polan (]ean Paulhan) je govorio o oralnoj poeziji kojabi odgovarala jednom kaligramu prostora. Radio može da proizvede utiske slične snovima. Fenomenološka analiza radija, po Gastonu Bašlaru (Bachelard), podrazumeva dva istovetna plana: plan svesnog i plan nesvesnog. Oni se otkrivaju slušaočevoj pažnji kao dva uzastopna stanja jednog istog procesa: uranjanja u logosferu, u predeo neprestanog delovanja reči. Radio je delotvoran za slepog slušaoca, a inspirativan za auditivnog i maštovitog. On je u neposrednoj vezi sa nesvesnim predelima čovekovih „produžetaka opštila”. U mraku i na radiju reči postaju bogatije čak i od arhitekture. Tu se vračaju sva svojstva gesta koji štampana stranica oduzima jeziku. Slušajući radio mi moramo da dopunimo sva naša čula, a ne samo čulo vida. Maršal Makluan (Marchall McLuhan) tvrdi da je uho hiperstatično u poređenju sa neutralnim okom, ~uho je netrpeljivo, z.atvoreno i isključivo dck je oko otvoreno, neutralno i asocijativno”. Suprotno tome Bašlar tvrdi da vid kazuje mnogo stvari odjednom, dok uho vrši razumniju selekciju.

133