РТВ Теорија и пракса

II Emitovano u etar radio-dramsko delo nije samo „stvar” za jedno veče, još manje sredstvo kolektivne ceremonije, predstava u stolici. Efekti radio-drame protežu se do u beskonačnost, ona nema kulise. Radnja radio-drame je kao i svako mesto ovoga sveta: isečak celine predstavljen u beskonačnom horizontu. Scene se odvijaju svuda i na svakom mestu. Kroz igru se pokazuje da je svet scena našeg bivstvovanja, projekcija naše svekolike egzistencije, Ako je beskonačan prostor događanja u vremenu, onda se svet iskazuje kao mesto našeg delanja u situacijama Gledaoci, takođe, učestvuju u radio-drami; oni su svedoci događanja, jer njihovo prisustvo je biče-u-svetu. Imaginarna scena nije predstavljanje stvarnog sveta, več je naprotiv, reprezentativna za svet scene i situacije uopšte. Scena oličava prostornost našeg, kako bi Martin Hajdeger (Heidegger) rekao, ~u-svetu-biti”. Ona je ovde i sada kao scena i kao igra; ono što se u njoj dešava prisutno je u jednom drugom vremenu i na jednom drugom mestu Stolica i kut prostora su isto što i „ornament salona”.

111 Ehologija (nauka o šumovima) dosta porfiaže u komponovanju radio-dramske strukture; šumovi vozila u pokretu, galop konja, žuborenje reke, buka motora, metež gomile itd. omogućuju slušaocu koji se prepusti akustičkoj iluziji radio-drame da ne poseduje nikakve predstave vizuelnog karaktera. Njegovo privremeno duhovno odsustvo iz empirijskog sveta realnosti može se, uslovno rečeno, uporediti sa stanjem slušaoca klasične muzike -„Estetička kontemplacija stvarnih predmeta”- veli Žan-Pol Sartr (Jean-Paul Sartre) „jeste struktura paramnezije u kojoj stvarni predmet funkcioniše kao analogonsebe samoga u prošlosti”. Dok slušamo neku Betovenovu simfoniju nama može smetati čak i prisustvo izvođača, jer nam oni, u neku ruku, nameću vizuelizaciju drugačiju od one koju bismo imali da je slušamo na radiju. Odlučujući efekat radio-drame nije, kako pokazuje Velerštof Diter (Wellerschoff

134