РТВ Теорија и пракса

Dieter), rezultat „igre uloga” ili šumnih metafora, već sublimacije i rafiniranosti akustičkih komno/icija.

IV U radio-studiju mogu se igrati pozorišni komadi naravno uz neminovna skraćenja kada su u pitanju dugačke sekvence. Sa vizuelnog gledišta, radiofonski teatar stvara kod slušaoca intimnu želju da radnja teče glatko; kad je reč o radiofonskom filmu stvar stoji nešto drukčije, jer je u njemu podela na sekvence komplikovanija i neminovno „razbijena” u manje blokove koji na taj način onemogučavaju kontinuirani tok vizuelizacije. Ritam pokreta scenske radnje, kako primečuje Etjen Surio (Etienne Souriau), rapidno zamenjuje ritam „mentalne slike”. Gabrijel Žermine je još 1925. godine predviđao da će slušaoci u bliskoj budučnosti biti pretplačeni na posebne radio-novine koje če svojim čitaocima, to jest slušaocima, pomoči da bolje razumeju radnju radiofonskog komada. Takođe će se, smatrao je, koristiti pripovedač-komentator koji će slušaocu opisivati scene. Danas se, međutim, raspolaže tehnikom koja omogučava promenu ambijenta; reč iskazana u replici ili šum mogu da promene smisao čitavog komentara; muzika može da pojača ili smanji intenzitet scene tako što se prvo snimi, pa onda emituje Razvoj stereofonije povukao je za sobom i pitanje originalne muzike komponovane specijalno za radio-dramska izvođenja. Posle snimanja na ploču pa prelaska na magnetofonsku traku radio usvaja i neke osobenosti filmske tehnike. Epilog neke radio-drame može, slično filmskoj slici, da bude razrešen u zamračenom prostoru. Zvučni planovi se prenose na vizuelne; u mikrofon se transponuju srednji i krupni planovi. Žorž Godeber realizuje „nsihološku montažu” Rasinove Berenike. Hose Bernar i Žan Vilfrid uvode stereofonski prosede: jedan mikrofon ili dva stereofonska kanala prelamaju se kroz monoauralno a odmah zatim binauralno slušanje.

135