РТВ Теорија и пракса

V Reditelj radio-drame mora da stvori zvučni prostor; on kreira prisustvo. Slušaočevo uho prevodi subjektivnu realnost „režući” deo zvučnog prostora koji, psihološki, postoji samo za njega. U radio-drami mikrofon evocira prostor prisustva; ono je za njega realnost našeg duha. On raspolaže postupcima koji modifikuju slušaočevu percepciju: nadimpresija, deformacija glasa, übrzavanje i usporavanje glasa pomoću magnetofonske trake, muzički inserti koji stvaraju čudne zvuke, montaža itd. Reditelj kreira zvučnu arhitekturu; on je tvorac ritma. U svemu tome, naravno, dragocenu pomoč mu pružaju dramaturg, snimatelj tona i muzički saradnik. Žan Kokto (Jean Cocteau) je tvrdio da radio-dramu ne treba snimati u jednom dahu več kroz proces akumulacije zvučnog materijala; u tom slučaju radio-režiser je sličan filmskom režiseru sa kamera-stilom. Radio-reditelj mora da beleži na tekstu indikacije koje je zapazio tokom čitanja, a i ideju radiofonskog oblikovanja teksta drži u glavi od samog početka snimanja. Radiofonsku knjigu režije je mogučno neprestano dopunjavati.

VI Radiofonski pisac mora imati u vidu neka pravila koja, na izvestan način, odvajaju njegov posao od posla pisca pozorišnog komada ili filmskog scenarija. Rečenice moraju da budu kratke, a dugačke sekvence razdvojene. On mora da piše tekst „visokim glasom” da bi slušalac bez većih napora razumeo strukturu dela. Sintaksa mora da bude tečna, diskurzivna, zvuk jednostavan ako se želi da odgovara stvarnosti, umeren u poetskom stilu. Radio-dramsko izvođenje je mogućno samo u okvirima jedne, konvencijom uspostavljene, formule. Dramska radnja ima formu pripovedanja koje se odigrava u fragmentima. Dijalog je kraći i kompleksniji nego u pozorištu ili pak u svakodnevnora govoru. Kritika je za Mlečnu šumu Dilena Tomasa (Dylan Thomas) utvrdila da poseduje „zvučnu verbalnu strukturu” koja stvara boje, mirise, dah vetra. lako su danas u upotrebi svi načini pripovedanja (flešbek, unutrašnji glas, scene

136