РТВ Теорија и пракса

snova itd.) slušalac mora sam da pronađe Arijadninu nit pripovedanja i shvati gde scena počinje a gde se završava. Pisac može da pogreši ako piše samo dijalog zanemarujuči ukupnu strukturu radio-drame. Pošto radio-drama ne prikriva tišinu več se iz nje rađa kao poseban događaj, ona traži kreativnog slušaoca. Ona je „igra za glasove”; njena izražajna sredstva moraju da budu ekonomična ali nikako siromašna, jer računa sa slušaočevom sposobnošču da stvara predstave pa je zato ne treba koncipirati naturalistički. Za stvaranje akustičkog prostora dovoljni su minimalni efekti. Zbog svojih osobenosti radio-drama pruža izvanredne mogučnosti koncentracije pažnje na jedan izolovan glas, za monolog (posebno unutrašnji) i dijalog. Teže je, međutim, realizovati duže prisustvo i izdiferencirati više glasova, što ne znači da se u najnovijim ostvarenjima stereofonske drame to i ne pokušava. Glavni princip dramaturgije jeste: svaki eksperiment je dopušten ako ima smisla. Dok je u pozorištu monolog dosadan, na radiju dobija svoje pravo mesto u formi naracije. Glas može da pripoveda priču u prvom licu u formi dugih monologa (monodrama). Pisac treba da dozvoli interpretatorima da i sami oblikuju tekst, a slušalac da se bez većih objašnjenja pripovedača prepusti odvijanju drame. Dramska radnja ne bi trebalo da bude gola ilustracija unapred izvedenih zaključaka. lako nezaobilazne u razvrstavanju radio-dramskog stvaralaštva, žanrovske klasifikacije ne bi trebalo da predstavljaju smetnju za slušaoca. Akcioni i unutrašnji monolozi „razbijaju” tradicionalnu dramaturgiju približavajuči radio-dramski komad romanesknom pripovedanju. Jedan od prvih teoretičara radio-drame Žak Kopo (Jacques Copeau) smatrao je da se treba osloboditi straha od teksta i da uspeh poduhvata sa radio-dramom zavisi, u prvom redu, od inspiracije stvaralačkog tima, Oslobođena spoljašnjeg materijala koji je teatru nametnut u obliku dekora i kostima koji mogu na sceni da nadoknade glumčevo neumeče, radio-drama postaje „sveta golina” pročiščena kroz rediteljeve kreativne intervencije. Tako tekst stiče svoj sopstveni realitet koji je garant intenzivne koncentracije. Jedan glumac možd da čita sve glasove u radio-drami, mešajuči njihove boje, intenzitet, varirajuči ritam i pokret, čime

137