РТВ Теорија и пракса

spoljašnji šumovi, niti kašljanje, ili zastoji kod glumaca Udaljenost od mikrofona je fiksirana za ceo tok snimanja, a harmonijska funkcija svakog glasa je pokazatelj glumčevog senzibiliteta. Kod ponavljanja u svakoj sekvenci polazi se od znaka, to jest indikacije koja je neophodna zbog odvojenosti studija i tehnike: reditelj kao dirigent daje ton čitavom snimanju. Kada se igra neka emocionalna scena potrebno je paziti da se ne zapadne u patetiku, a posebno treba imati u vidu da sa promenom boje glasa tekst gubi u „čitljivosti”. Kad reditelj naumi da umetne neku muzičku frazu u govornu sekvencu, glumac se tada prekida u svom glasovnom kontinuitetu. Ako glumac može da podnese takvu situaciju njegova unutrašnja emocija ga eksteriorizuje iz toka scenskih događaja. Ako igra celu sekvencu na muzičkom fonu, sa manjim greškama, može se dogoditi da počinje iz početka jer nije više u stanju da prati muziku. Reditelj ili snimatelj tona mogu ga svakog trenutka opominjati da uspori ili übrza, zadrži ili promeni boju glasa. Pošto su studio i tehnika odvojeni „zvučnim zidom” glumci stalno moraju da imaju na umu da glumac koji treba da „кгепе” ne vidi kabinu kad polazi iz drugog ugla studija, jer nema zvučnog signala koji bi pokrenuo njegovu budnost. Pošto nema dekora i kostima gledaocu se mora snažno dočarati zvučni prostor, to jest osećaj /vučnog prostora. Kad želi da se označi ulazak ili izlazak glumca glas se izostavlja a zamenjuje ga određeni šum koji ton-majstor übacuje, naročito ako se posle zatvaranja vrata glas odvaja (u stereofonskim dramama), kad „kreće” jedan a govori drugi glas. Može se dogoditi da glumčev glas posle prepodnevnog snimanja u radio-studiju, uveče kad se pojavi na sceni postane „pospan”, prigušen i nejednako zvučan. Malo snažnije disanje u mikrofon i glas postaje astmatičan, Glumac mora neprestano da kontroliše boju svoga glasa, a kad se približava mikrofonu treba da ga snizi ako je to u interesu čitavog snimanja. Odnos glumac-slušalac je izmenjen zato što se glumac obrača putem mikrofona. Retorička konvencija se ovde zasniva na onome što je Aristotel u Retorici nazvao „pravom snagom übeđivanja”, enthumeme, jer se u igri pred gledaocima (slušaocima) nameću stavovi. Pošto se

139