РТВ Теорија и пракса

petnaest godina). „Treba nam pružiti pravi kraj - kraj iz koga čemo zapamtiti osmeh lepe neveste”. Godine 1972. televizijski gledaoci su još uvek teško prihvatali „otvoreno” završavanje serije. Naviknuti smo, dakle deformisani, kad smatramo „kreatora” svemoćnim, Postojala je težnja da se poštuju heroji: nismo mogli da prodremo u njihove misli niti da naslutimo tok koji če pratiti njihovu egzistenciju. Međutim, naša volja za „saznanjem” vrlo je uska, što pokazuju pisma televizijskih gledalaca pri kraju prve epizode Fransoa Gajara. Ali, šta će mu se desiti: „Nalazim da situacija uopšte nije reguiisana ni posle pete epizode”. „Ovo dokazuje da se ijudima posvečuje malo pažnje, prepuštaju se tužnoj sudbini,..”. „Bilo bi moraino da advokat oženi majku”. „Činjenica da feljton nije završen uverava me da otac nema dobru ulogu, mogla mu se dodeliti i mnogo bolja”. Brak se u feljtonu javlja kao apoteoza, krunisanje, јег je po definiciji, srečno stanje. Porodični život daje sliku modela. Feljton je zatočenik predstave, ali treba imati oči da bi se shvatilo u kojoj meri institucionalizovana porodica trpi udarce i doživljava suprotstavljanja. Zbog čega TV publika toga ne bi bila svesna? Ukoliko feljton predstavlja pravi život - zbog čega se publici i sviđa, zašto su izbori tema tako pojednostavljeni? „Sve je dobro” je filter koji deformiše sliku koju televizija pruža o nama samima. (Ovakvo tvrđenje evidentno pretpostavlja da je savest publike „lažna”, dok je savest autora „istinita”. I to je moguće, ali treba reči.) TELEVIZIJA - OGLEDALO ŽIVOTA Popularni roman pruža san, foto-roman La maison de papier (Kuča od hartije) je serija koja se zagiibila u „sličnost” zakona, konvencija, pravila žanra... unapred se oglašava kao „zatvoreno delo”. Definiše oblast stereotipa. „Sredstva masovnih komunikacija u svojim sadržajima mnogo koriste popularan porodični, nacionalni stereotip, što doprinosi zadržavanju individua u

94