РТВ Теорија и пракса

estrade. Da li sam bio ja, Đorđe Marjanović, Mile Zdravković ili Mića Orlovič, to je za gledaoce bilo maltene isto. Mnogo sam češče čuo od prijatelja: sinoč si lepo izgledao nego: sinoč si nešto pametno гекао. Kopkala me je ta vrsta praznjikavosti. Ono što je ostajalo bio je na žalost, neki opšti utisak. A.Š.; Ljudi obično pate za ekranom. M.Đ.: Nisam žalio ni trenutka. Aii mi je strahovito smetalo što je trebalo više od dve godine da prođe da Ijudi koje sam sretao, od kelnera do političara, zapaze da u trenutku kada razgovaram sa njima nisam više u Televiziji. A.Š.: Da li si onda izgubio nešto kao ličnost koja komunicira sa svetom? Kada se negde najaviš kao drug sa Televizije, to veorna dobro zvuči. M.Đ.: Izgubio sam dve stvari. Televizija neuporedivo brže od novina otvara vrata bilo gde, naročito u ono vreme. Sada su stvari, ipak, legle. Drugo, od deset mojih prijatelja, devet je mislilo da sam morao da napustim Televiziju iz nekih razloga. Malo ko je mogao da poveruje da napuštam popularan posao da bih otišao u saradnike Unutrašnje rubrike „Politike”. A.Š.: Koliko je vremena od tada prošlo? M.Đ.: Pa, evo, osamnaest godina. A.Š.: Dovoljno da bi shvatio šta je ta odluka za tebe značila. M.Đ.: Izgubio sam samo tu vrstu fotografske popularnosti. Na svemu drugom sam dobio, računajuči deset godina koje sam proveo u „Politici” i osam sledečih, otkada sam u NIN-u. Prvo, najiskrenije rečeno, naučio sam da pišem. Da sam ostao u Televiziji verovatno bih bio u ekipi koja bi se povremeno pojavljivala, kao Sima Gajin ili Aca Đulejić. To je ta generacija. Možda bih bio poznatiji u Beogradu nego sada, iako i ova vrsta popularnosti koju zadobijamo ponekad mi u štampi, ume da priredi prilično zadovoljstvo. Malo je čitalaca NIN-a koji znaju kako izgleda glavni urednik. Događa se da me neko predstavi kao glavnog urednika NIN-a ili da to sam učinim. Obično se na licu čoveka pojavi

244