РТВ Теорија и пракса

iznenađujuča grimasa. Mnogi misle da je Najdan Pašič još uvek glavni urednik, ili da čovek mora da ima bar njegov izgled, ozbiljnost, titule, da bi bio na toj funkciji. Položaj glavnog urednika NIN-a je, verovatno, jedan od onih koji se najviše cene u jugoslovenskom novinarstvu. To spada u špiceve naše štampe i ne znam novinara koji ne bi želeo da to postane, Druga stvar je što posle godinu dana to više nisam želeo da budem. To je jedna vrsta alpinizma. Vidiš neku stenu, pa se penješ, penješ, a onda kada stigneš, pitaš se: šta ču ja ovde? Pogledaš levo desno, vidiš pejzaž... A.Š.: I da si sam? M.Đ.: Onda siđeš dole. Smetalo mi je što me je ekran pratio još najmanje dve godine. Dođem negde, a svi me pitaju: šta je to, nema te na ekranu? Pa, normalno da me nema kada više ne radim u Televiziji. Postoji još jedna stvar, kod novinara koji su individualisti nije lako da se uklope u ekipni TV rad, gde naš posao zavisi i od reditelja, našeg međusobnog razumevanja, od kamermana, zavisi od reflektora, montažera... A ovde od pameti i jedne pisaće mašine. Novinarstvo se može izučiti samo svakodnevnim pisanjem i svakodnevnom selekcijom. I u „Politici” i u NIN-u izvukao sam deblji kraj, da moja rubrika ispadne i umesto nje dođe bolja. Tako naučiš da moraš da radiš bolje i bolje. A.Š.: Doživeo si da bolja rubrika istisne tvoju? M.Đ.: Kako da ne! A.Š.: Imaš dovoljno iskustva, da li se princip isključivanja slabijeg TV programa za bolji (emisije) ili novinarske rubrike - loše za kvalitetniju, primenjuje danas? M.Đ.: Sve ređe. Rubrike se formiraju najčešče prema predviđenom prostoru, Zna se koliko je strana, ili minuta, namenjeno spoljnoj politici, koliko unutrašnjoj, sportskoj... A.Š.: Ikoliko nije kultumoj... M.Đ.: Kulturne ima ili nema, ali je gotovo svejedno da li je tekst dobar ili loš kada imaš prostor.

245