РТВ Теорија и пракса

vremensko-prostorni, to jest umetnički kontinuum; slikarstvo i film povezivače čin vizuelnog transponovanja stvarnosti, u prvom slučaju na statičkom a u drugom na dinamičkom nivou, ali, suštinski, u stvaranju umetničke ekspresije vizuelnost im ostaje zajednička konstanta; slikarstvo i literaturu povezivaće, pored ostalog, i sistem čulnog i intelektualnog transponovanja umetničkog i iskustvenog materijala koji u sve većoj meri prevazilazi, kao željeni kreativni cilj, jednosmernu i jednoznačnu vizuelnu/narativnu simboliku. Međutim, uprkos zajedničkoj suštini koja če - da se poslužimo, u ovoj pogodnoj prilici, matematičkim jezikom - učiniti da se dve ili više paralelnih ideja konačno ukrste negde u (ne tako beskonačnoj) beskonačnosti, moguče je zapaziti da u različitim konkretnim situacijama svaka od pojedinačnih umetnosti, iz magme zajedničkog protoiskustva, iz zajedničkih saznanja kumuliranih tokom vekova i u različitim, čak i u vanevropskim civilizacijama, može i ume da izdvoji neku autohtonu vrednost, neki nepotpuno realizovani ali obečavajuči pristup ili, pak, neki davno zaboravljeni, tanani nagoveštaj, i da ih, potom, generiše kao podsticaj za neki svoj novi, vlastiti razvojni cilj l . Pored toga - kao i takvo, katkad sređeno i uobličeno, a katkad izgubljeno ili obezvređeno saznajno iskustvo - i sama amorfna stvarnost, koherentna u svojoj biti ali inkoherentna u svojim ispoljavanjima, stoji, uvek, pred svakom od umetničkih vrsta kao polazište ili kao summa magna: kao naftonosno polje saznanja, izazova, ideja i povoda, koji će složenim postupkom intuitivne destilacije neponovljivim, u svakom pojedinačnom slučaju, jeruvek odslikava treptaje Ijudske duše - konačno rezultirati čulnom i/ili misaonom arhitektonikom autohtonog umetničkog dela. Upravo, čini se, na takvim tananim različitostima i počiva sadašnja, privremena divergencija među umetnostima - moderna dijaspora koju nazivamo „specijalizacijom”, i koja je učinila da, u dvadesetom veku, pojedine umetničke vrste nađu tačke prisne srodnosti sa naukom ili filosofijom, većma nego sa drugim umetničkim disciplinama. To raslojavanje među

1 Osnovna shema: cikličnost u evoluciji umetničkog saznanja. Individualni prodori postepeno se grupišu u velike saznajne sisteme iz kojih se potom, pozitivnom ili negativnom transmutacijom, generišu novi individualni prodori.

8