РТВ Теорија и пракса

umetnostima - uz kolebanja, zastranjivanja, povlačenja, neproračunate skokove u prazninu, ab i duboke, blistave uvide - traje več više od stotinu godina, pa ipak se, verujemo, u istorijskom smislu može smatrati samo privremenom pojavom: jer, u pitanju nije jezgro što se raspada na delove koje više nikada neče biti moguče јзопоуо dovesti u vezu, več jezgro koje se širi, osvajajuči nove prostore i nova polja dejstva. Kohezione niti među umetnostima nisu konačno, nepopravljivo prekinute: one, samo, uključuju u sebe veči broj sila, koje deluju na znatno većem prostoru. Ostaje, pri tom, i dalje otvoreno pitanje da li če dalji razvojni tok u nekoj umetničkoj vrsti, njen novi spoznajni ciklus, proisteči iz nekog nepoznatog i neodredljivog podsticaja unutrašnje samoobnove, ili če biti zasnovan na prodoru, uvidu na koji če ukazati neka „tuđa” umetnička vrsta. Međutim, potpuno nezavisno od tendencije separatizma umetničkih vrsta s jedne i. možda, predstojeće tendencije njihovog ponovnog prisnijeg prožimanja s druge strane, tokom poslednjih decenija jedan je novi činilac odlučujuče stupio na scenu - činilac čiji estetički značaj, i značenje, jedva da je, i danas, moguče u potpunosti sagledati, ali čije su kulturno-istorijske i socio-psihološke posledice u velikoj meri več sagledive. Došlo je do pojave televizije. Istorija večine umetničkih disciplina suočava nas sa nagoveštajima - a katkad nam za to pruža i ozbiljne dokaze - da je u proteklim razdobljima, sve do, zapravo, konačnog uspostavljanja prevlasti moderne tehnološke civilizacije, umetnost, po pravilu, imala blagonaklonu podršku masovnog razumevanja, Savremenici Leonardovi, naravno, nisu umeli ništa bolje od nas da odgonetnu zagonetni osmeh na licu njegovog remek-dela, ali su, po svemu sudeči, prema njemu imali jednostavniji odnos nego današnji Ijudi; za njih, slike velikih majstora predstavljale su, nedvosmisleno, njihovu vlastitu stvarnost. Umetnost je, čak, imala tu dragocenu moć da sama stvara publiku koja joj je bila neophodna, usklađujući vlastite stvaralačke potrebe i, često, interese svih triju staleža - odnosno, kako se posle Francuske revolucije počeio govoriti, interese društva. U tom smislu, između jednog Rafaela, Rembranta i Delakroa i

9