РТВ Теорија и пракса

Č.V.; Šta biste mogli reći za Radio-televiziju Beograd danas u odnosu na pre 30 godina? D.M.: Razume se, svako poređenje nije moguče, to je danas već i po broju Ijudi koji rade - oko 4 000, prema 500-600 koji su u ono vreme radili, neuporedivo. Po snazi, po tehnici, trajanju programa i broju programa nemoguče je porediti. Međutim, razume se, mora se imati u vidu ta vremenska distanca od više od tri decenije, kada se i celo društvo razvilo pa, razume se, i Radio-televizija. U svakom slučaju, to je danas vrlo močno sredstvo komunikacija i snažno sredstvo uticaja. Nije to više samo medij brze informacije, več i sredstvo koje ima veliku vaspitnu ulogu i idejno-politički uticaj. Znam da se Radio-televizija i danas bori sa određenim materijalnim i finansijskim problemima, da je tehnička oprema kojom raspolaže več u mhogim detaljima prevaziđena, da ne predstavlja ono što je najmodernije i da su potrebni dalji napori za razvoj. Međutim, to je danas, sigumo, jedna snažna, močna institucija koja vrši vrlo veliku ulogu u našem društvu i životu. Mislim da se, bez obzira na razume se, slabosti koje su neizbežne u jednom takvom radu, ta uloga može oceniti vrlo pozitivno. Č.V.: Radija i Televizije? D.M.: I Radija i Televizije. Ne zato što sam bio direktor Radija, samo Radija, a ne i Televizije, nego iz najdubljeg übeđenja mislim da manje pratečih slabosti ima na Radiju nego što ih ima na Televiziji. Možda zato ima i nekih objašnjenja. Č.V.: Koja su to? D.M. Televizija je malo provokativna kao sistem, kao način... Č.V. Kao medij... D.M.: Televizija je malo provokativna kao sistem, kao medij... Ona čoveka, učesnika u stvaranju, realizaciji programa pomalo psihološki, podsvesno, navodi da se ponaša kao čovek estrade, da - kako bih гекао - skuplja poene, i onda lakše dođe pod uticaj da pravi koncesije i

105