РТВ Теорија и пракса

polovini nalazim ove reči: ZRIKAVCI. TIŠINA. NEO BJAŠNJIVA SVETOST TRENUTKA. Poslednje reči primoravaju me da mislim, da smišljam, Isto TIŠINA. TIŠINA kao napisana reč ima složeno dejstvo na onog koji čita. To dejstvo je neprenosivo, njen sastav, osobine, postoje samo u mediju literature, u čudu koje se zove čitanje. TIŠINA iz knjige, iz ove drame pisane za radio, traži prevod. Jezik zvuka, osamljenog zvuka radija, jedinstvene medijske igre i pesničke igrarije, svet je za sebe, ali zaista svet za sebe. ZRIKAVAC i TIŠINA u radijskoj igri nisu, čak i kad je o bukvalno istom zvučnom efektu reč, nikako nisu isto što i ZRIKAVAC i TIŠINA na pozomici, na ekranu ili u prirodi čak. Napadno dejstvo slike sa ekrana uproščuje značenje zvuka, usmerava ga ka pukoj funkcionalnosti, zvuk je na ekranu kategorija drugog reda. U književnosti to ide nekako lako, savršeno jednostavno na prvi pogled, kao u muzici. Čuješ ton i, odjednom, kao krugovi na vodi, u tebi nastaju i traju neke nove, nepredvidljive partiture. Kompozitor, kao i pesnik, „odgovomi” su za ono što če se dogoditi isto onoliko koliko je „odgovoran” onaj ko u mimu vodu spusti ili baci kamen. Niko ne može da predvidi šta će se tačno

111