РТВ Теорија и пракса

dogoditi posle. (Na mimu površinu vode spuštam list. Znam samo da če voda nežno zadrhtati i skoro ništa više ; to je nešto što rešavaju voda i list) Kao pokrenuti krugovi ovde. Šta u prostorima radija predstavljaju ZRIKAVCI, TIŠINA, NEOBJAŠNJTVA SVETOST TRENUTKA? Bajka. Nešto me upučuje na bajku. „Realističnost” bi možda sve svela na oskudno, siromašno, beznačajno, anegdotsko... ČOVEK i ŽENA prepričavaju ČOVEKOV život... Kod ovog teksta sam osetio bajku: ŽENA: Niko ništa ne odgovori. I čovek prođe kroz vrzinu i visoku travu, do male grobljanske zgrade, kraj ograde, uđe unutra, i odatle, kroz razbijen prozor posmatraše 5e10... Ako se ovo „pročita realistično”, kao događaj koji se upravo tako i stvamo događa, kao nekakav dokumentaristički prizor bez tajne i drugih slojeva... pitam se, šta dramski, šta medijski vrede te reči? Nekoliko minuta kasnije. Završio čitanje. Da, bio sam u pravu. ČOVEKOVA smrt, kraj drame, markesovski prizor... sečanje na prošlost, detinjstvo, mladost... seoska svadba... svatovi na santama leda, stari го ditelji kao mitska biča, bez smeška i bez samilosti, konji na obali ukrašeni svadbenim peškirima... Sada mi se čini: Mukanje steonih krava treba izvuči iz dnevnosti a naročito iz „dnevne aktuelnosti”. Socijalni i opšteljudski tragizam kidanja veza sa rodnom kućom, domom i domovinom neka iziđe iz nekog dubljeg, skrivenijeg plana događanja kao nešto „manje važno” ne da bi stvarno bilo manje važno več da bi se izbegla, koliko god je to mogučno, na neki način nametljiva tema o gastarbajteru i njegovom tragičnom, tačnije melodramatskom svršetku, Mislim da je i Zvonko tražio tu završnu sliku da njom prekrije uproščenost priče. ČETVRTAK, 6. DECEMBAR Rovinj. Sinoć sam doputovao. Svoj prvi radni dan ovde počinjem Mukanjem steonih krava. Juče sam se s Nedom Depolo, urednicom emisije, dogovorio za datum snimanja; kraj

112