РТВ Теорија и пракса

nepoštovanje i njihovo neznanje udružuju se protiv nečeg što je počelo da se stvara, što se stvaralo hiljadama godina. To nije drugi problem, to je u ovom trenutku problem glume i problem režije. Nismo zadovoljni snimkom. Feđa ulazi iz studija u kabinu režije i pita: - ~U čemu je problem?” Radmila ima izvanredno strpljenje i upomost. - „Feđa, nijedan akcenat s melodijom! Samo udar!” Feđa se vrača u „gluvu sobu”. (Scena se događa u eksterijeru, eho velikog studija odgovara samo enterijeru.) I tako nastavljamo rad. Kasnije dolaze deca, desetak mališana. Potrebne su nam brzalice. Odinula, dodinula, do tri cara, carevina, palapin, čakudin, tutka, paška, patuliš, tudeset ... Svi smo odahnuli. Kao da smo reaktivirali onu davno umrtvljenu moždanu polovinu. Studio je pun smeha, cike. Srečom, naravno, potreban nam je dečji smeh, igra. Zvonko nije u tekstu napominjao brzalice, pominje samo dečju graju. Setio sam se u jednom trenutku da bi dečje igre „zvučnom pejzažu” mnogo dale. I Zvonko je doneo čitavu zbirku brzalica, S tom decom bi se danima moglo raditi. Šteta je što ne znaju „seljačke pesme”. Kada sam ih upitao za narodne pesme počeli su da pevaju repertoar Lepe Brene (Lili Marlen samoupravnog socijalizma!) Ali svejedno, kao vrapci su i verujem da će njihovi glasići biti prava muzika za dramu. Sutra dolazi Ljuba Tadić. Odlučio sam da i ČOVEKA u drami, u događanju, ne samo PRIPOVEDAČA, igra on. Time se dramaturgija za korak više približila obliku monološkog pripovedanja. Sve je, međutim, čistije.

121