РТВ Теорија и пракса

Maločas sam čuo da se svinja nikad ne uznemiri kada joj prilaze jedan ili dva čoveka. Ali sada joj prilaze desetorica. Čika Tasina „stara” kaže: - Jednom je sedamnaest oprasila. Petero sam na cuclu ranila, mutila i’ kašu... - Je 1’ vam žao, majka? - pitam. - Ma kaki žao! Dosadila mi. Neče da jede, ne goji se... Miloš je svinju uhvatio omčom za gomju vilicu. Svinja počinje da skiči. Četvorica je izvlače iz obora i vuku uz brdo, na stratište. Jedan je vuče za гер. Psi urlaju. Ljudi se dovikuju. Zoran, ukočena lica, snima iz neposredne blizine. Ja fotografišem. Osečam nekakvu prljavštinu u sebi, Prolazi mi kroz glavu da za ovakav posao čovek nikada ne bi trebalo da bude nagrađen. Ne mrzim te Ijude koji vuku životinju s nožem u ruci ili među zubima. Preispitujem u magnovenju svoje pobude i svoja osečanja. Naravno, sve je to mogao da uradi Zoran, ja sam mogao ostati kraj bubnjare zanesen uspomenama iz detinjstva, ali... Gde je ta granica posle koje počinje radoznalost, učestvovanje u delu, nekakvo tamno, izmešano zadovoljstvo? Svinja več leži, kofa je puna krvi, Miloš čeprka po otvorenom vratu kao da nešto traži. Trenutak kasnije nešto na snegu pulsira. Krv je svuda, Pas ne laje, halapljivo lopće vruću, tek izlivenu krv, iz plitkog čanka. - Šta je to? Srce?! - Ne, grkljan - kaže neko s čudnim ponosom, - Ki čovek! - dodaje drugi. Da li to poređenje s čovekovim grkljanom izvire iz nekog tamnog sečanja ovih Ijudi, iz nekog njihovog praznanja, iz eiementamih bioloških uspomena ili je to neko mnogo stvarnije.sečanje, istorijski blisko? Zoran je bled kao krpa. Ja se nešto zamajavam oko aparata, nije u redu s mehanizmom za okidanje. Starica nas poziva u kuču. U kuhinji je toplo. Vruća rakija, tek ispečena gibanica, sir „makalo”, punjene paprike, topla pogača. Čika Tasa priča. Zvoni svaka reč. Poslužuje nas unuk, momčina i po, i on več nekoliko godina radi u

124