РТВ Теорија и пракса

Svajcarskoj. Veoma se zainteresovao za knjigu o Gomjoj Resavi čije sam fotokopirane stranice poneo sa sobom. Ovaj svet, mahom, o sebi i svom kraju ništa ne zna. Znaju samo starci, ali oni su više-manje sami. Dolazimo u Miloševu kuču. Dragica, njegova žena, vadi toplu pogaču, meku, mirišljavu, sirinje „makalo” i rakiju koju je sama pekla. Zoran odlazi u tor da snima ovce, kozu, kravu s tek oteljenim teletom. Dragica sa zadivljujučom veštinom izaziva mukanje krave, meket koze. Životinje se oglašavaju, razgovaraju s njom kao u nekakvoj bajci. Posle onog klanja ovo je kao katarza. Kako to ispričati samo zvukom, ne ovako? Tu je i Kolokan. Priče iz rata. Prizori klanja. Starac u jednom trenutku plače. Plače kao dete, sav je u suzama. Njegova je kosa sasvim bela. Mrak samo što nije pao. Žurimo na seosko groblje. Kuće uglavnom prazne, napuštene. U jednom dvorištu, nagnutom ka smrznutom potočiču u kom sam nekad lovio peševe, jedna devojčica na sankama, anđeoski lepa, čeka da prođemo pa da se spusti niz ono malo snega izmešanog s blatom. - Kako se zoveš? - pitam. - Snežana. - Snežana na snegu! Gde su ti patuljci? Anđeo se smeje i juri niz ono blato i sneg. Smeo sam da se kladim da to dete i ne govori ovaj smešni i tužni resavski jezik, da je samo delimično resavske krvi, možda po ocu. Ali je ime tako puklo sa njenih usana da sam odmah zaboravio na tu germansku ili flamansku priču, Na groblju nalazim svoje Jovanoviče, Pradedin grob je pao. Moram jednom doći da ga uspravim nekako. Sam, bez majstora. Vraćamo se za Beograd. Izjutra putujem za Rovinj. U razgovoru s Nedom Depolo zakazujem montažu drame. Obečavam da ćemo posao završiti u januaru i da če premijera biti dvadesetog.

125