РТВ Теорија и пракса

Kada bismo samo ugrabili dan ili dva da to mukanje steonih krava nekako ipak snimimo. Naslušali smo se priča o tim prizorima. (Snimili smo usput i „scenu na bunaru”, kad Čovek dođe da se napije bunarske vode iz rodnog kraja. Naravno, ja sam igrao ulogu žednog samo što nisam bio žedan i što je svud oko mene bio led. Čovek u drami pije vodu usred leta! Zoran je, naravno, uživao. - „Što reditelji vole da gluuuume!” - Još uvek kašljem.) Reč-dve o Ljubi i snimanju. Bila je to srečna odluka u svakom slučaju. Govorio sam da Pripovedačev tekst nema osobine dramskog teksta, To nije lična ispovest več opis. Klasičan „romansijerski opis”. Toga je morao biti svestan i pisac. On, doduše, ne kaže pripovedač već Čovek, Žena ali bez obzira na imenovanje tekst nema osobine određenog čovekai određene žene. Zato sam upotrebljavao reč Pripovedač. Ako je Pripovedač postao Čovek to je svakako učinio Ljuba. Sve je kod njega lično. I kada je rđav i onda je ličan. Svakako nikad nije „pripovedač”. Pokazalo se da je bilo veoma dobro što čitavu priču ispoveda jedan glumac. Takođe je jedino dobro rešenje da i Čoveka u živom kretanju, u samoj radnji, govori taj isti glumac. Jednu istu sudbinu deliti na nekakve metafizičke ili ne znam kakve slojeve svesti ne bi jednostavno bilo zdravo rešenje. Ovo je krvava priča. Nalazili smo je svuda poslednja dva dana. Mala Snežana pripada toj priči, Dragiša (čika Tasin unuk), prazne kuće svuda... Zato zvučni pejzaž mora biti stvaran. To se zaista događa. Ljuba je došao „dobro raspoložen”, ali Tadićeva nadaleko poznata osobina je da svoje raspoloženje za čas može da okrene naopako. I on je svoj emocionalni ćurak u magnovenju prevmuo čim mu je lektor Radmila Vidak rekia da „postoje neke scene u dijalektu”, Naravno da je prvo odbio. Pa onda pokušao. Pa onda izvređao i boga i oca. AJi Radmila je na sve to davno navikia, pa je i ovoga puta sve otrpela, ali ni za dlaku nazad. Tako je jogunstvo Ljubino, malo po malo, ušlo pod Radmilin jaram. I to bez senke nervoze. Gledao sam susret velike obdarenosti udružene s nečim što bismo mogli da nazovemo samovoljom i lenjošću da to već davno nije legalizovano kod svih „velikana glume” - i zadivljujuče

126