РТВ Теорија и пракса

to znamo. - „Кагј doć!” - kažem saradnicima. Pomeranjem zvućnih slojeva beskrajno se umnožavaju mogučnosti zvukovnog jezika i sadržaja koji se tim jezikom iskazuju. Ali, kao i u svakom drugom poslu, sve se to može dokazati jedino delom. Ni svaka muzika nije umetnost samim tim što je muzika. Ono što naš posao na samom početku razlikuje od kompozitorovog ili pesnikovog posla je činjenica da je рге nas književno (radiodramsko) delo več bilo napisano. Prema uobičajenoj klasifikaciji, naš rad spada u takozvane reproduktivne poslove. A da li je zaista tako? Na sedam magnetofona postavljeno je sedam traka: osnovni tekst, zatim dečji smeh, posebno dečje razbrajalice, „кагј doč”, zvuk avionskih motora izmiksovan prethodno iz više slojeva, zatim džez muzika s jednog gramofona. Dakle, sedam magnetofona i jedan kanal s gramofona slivaju se u finalni snimak. Počinjemo. Prvo se čuje ženski napev. Zatim deca. Žena nastavlja. Upada brujanje motora. (Odnosi se menjaju, ja „dirigujem” mada Zoran te odnose s velikim iskustvom i ukusom poglavito izvodi sam.) Žena pojačava, nestaje. Glas stjuardese. Kreče tekst, Ljubine prve reči. I sve to traje nepunih četrdesetak sekundi. Sad slušamo snimak. Deca su ispala nekako podsmešljiva, kao da se rugaju. To nisam hteo. Kako da ih uopštimo, poetizujemo, načinimo od njih muziku? Da pokušam s usporavanjem? Da. Zoran usporava prvu traku s dečjim glasovima, na pola brzine. I to sad više nisu deca več nekakvi čudni, tamni glasovi, Ali oni drugi glasovi dece, razbrajalice koje se ulivaju s drugog magnetofona, u prirodnoj brzini, određuju značenje tih glasova u ukupnom utisku; to su ipak dečji glasovi, ali iz „drugog plana realnosti”. Pokušavamo još jednom. Tako će to trajati danima. Sa zastojima, uz umor, s osečanjem promašenoti, ponavljanjima, istraživanjem, pronalaženjem. Kao u svakom poslu gde se stvara. Sve što se do sada događalo, od priprema do završetka snimanja s glumcima - ne kao uloženi trud, napor sam

131