РТВ Теорија и пракса

Odnos između izdavačke produkcije i odgovarajućeg programa radija i televizije može se posmatrati kroz zajedničku invarijantu - literami sadržaj kojim se u osnovi bave i jedan i drugi kultumi arbitar. Ako je literami sadržaj štampan, onda se konzument javlja kao čitalac. Literami sadržaj je tu objekt u formi knjige. Ako je literami sadržaj priređen na radiju ili televiziji, onda se konzument javlja kao auditor. Literami sadržaj je tu objekt u formi priloga emisije, ili same emisije. Objekatsko-subjekatski par knjiga-čitalac i objekatsko-subjekatski раг emisija-auditor su nezavisni jedan od drugog. Za postojanje svakog tog para nužno je ostvarivanje korelacije na nivou objekat/subjekat. I jedan i drugi par ostvaruje se u okviru logike relativne samodovoljnosti u smislu zadovoljenja odgovarajučeg kultumog čina i mogučnosti za realizaciju komunikacionog procesa, s tim što se svakom paru podrazumeva zajednički kod. Bitni „regulatori odnosa” 3 u paru knjiga-čitalac, u smislu stimulisanja subjekta na konzumiranje objekta, su: • kvalitet knjige (literarnog štiva) koji se javlja kao imanentno svojstvo objekta kao stimulansa, i • publicitet knjige koji se javlja kao ekstemo svojstvo objekta kao stimulansa. Bitni regulatori odnosa u раш emisija-auditor, u smislu stimulisanja subjekta na konzumiranje objekta, su:

3 Posmatraju se oni regulatori koji su značajni za naša daJja razmatranja; zanemaruju se pojedinačna, lična interesovanja konzumenta kao i mnogi drugi činioci koji utiču na izbor sadržaja koji će konzument usvojiti. Ovde posmatramo prosečnog konzumenta. Naime, radio i televizija kao mediji, u kontekstu našeg posmatranja, u određenoj meri deluju na auditorij u smislu presudnog ili kumulativnog podsticaja na čitanje knjige. Međutim, polje međuuticaja i ukrštanja kulturne baštine, društvenih činilaca i ličnih ukusa veoma je složeno te je i sam čin izbora knjige za čitanje krajnje uslovljen. Pomenuti mediji mogu „umnožavati” emisije, radio-talase i TV kanale, preporučivati stotine ovakvih ili onakvih knjiga, prezentovati ih na ovakav ili onakav način, ali subjekat (čitalac - auditor) u krajnjoj instanci prima samo ono što može, prema sopstvenim dispozicijama i sposobnostima. To, dakako. ne znači da mišIjenja i stavovi subjekata ne mogu biti slični ili čak jednaki. Oni se. čak, mogu koncentrisati kao najbrojniji, najčešći, koji se na Gausovoj krivulji normalne raspodele pokazuju kao optimalni, kao srednja vrednost - stvarajući tako prostor za pretpostavljanje prosečnog čitaoca, odnosno auđitora.

56