РТВ Теорија и пракса

Novi Sad i vo]vođanski izdavači teže da usmeravaju i razvijaju međusobnu saradnju. Oslanjajući se na brojna dosadašnja istraživanja u nas i u svetu, koja potvrđuju da neke emisije televizije i radija direktno podstiču čitanje knjiga, što, dakako, ima dalekosežnu kulturmj opalescentnost, a istovremeno i izdavačkim poslenicima signaliziraju odgovarajuče sugestije, ukazano je na mogučne oblike obrade literamih sadržaja u RTV mediju, s obzirom na nivo stimulacije čitanja. U tom slučaju oblici obrade literarnog sadržaja posmatrani su kao konstante u odnosu na promenljivu varijablu - stimulans čitanja. Našu dalju pažnju usmeravamo na one tipove radijskih i televizijskih emisija za koje pretpostavljamo da podstiču auditorij na čitanje literature i književno-umetničkih dela. U tom smislu je od posebne važnosti pračenje složenog korelativnog odnosa binamog objekatsko-subjekatskog para: knjiga-čitalac/emisija-auditor, o čemu če biti više reči u narednim redovima. Teorija komunikacija, semiologija, teorija recepcije i druge savremene naučne teorije koje se u osnovi bave izučavanjem ontološkog problema kulture kao „sveukupnosti nenasledne informacije, načina njene organizacije i čuvanja” 2 imaju zajedničko polazište: sve kulturne fenomene posmatraju kao komunikacione činioce pomoću kojih se pojedinačne poruke organizuju i postaju razumljive u odnosu na određene kodove, Kultumi fenomeni su organizovani kao sistemi znakova te se stoga mogu izučavati i kao komunikacioni fenomeni. Posebna pažnja, pri tom, posvečuje se izučavanju načina ostvarivanja komunikacionih pojava, procesa, odnosa i delovanja, Umetnost (književna, dramska, filmska), izdavačka delatnost, radio i televizija kao sredstva masovnih komunikacija - jesu kulturni, komunikacioni fenomeni. Ovoga puta njihove međusobne odnose posmatramo sa tog aspekta.

2 Jurij Mihajlovič Lotman, „Ogledi iz tipologije kulture”, Treći program Radio-Beograda, far. 23, IV, jesen, 1974, str. 443.

55